Na kraju popisa civilnih osoba upućenoga 28. lipnja 1945. dr. Vladimiru Bakariću, predsjedniku Hrvatske federalne vlade (v. GK br. 11/2017), u kojem nadbiskup Alojzije Stepinac moli da se one oslobode jer osobno jamči da se nisu ogriješile o interese naroda, tj. »surađivale s okupatorom«, zapisao je vrlo zanimljivu napomenu o, u to doba ustaljenoj, redovito rabljenoj i uopćenoj, ali po njemu neodrživoj, optužbi za »suradnju s okupatorom«: »Uopće je velika nepravda zatvarati silan svijet radi tobožnje ‘suradnje s okupatorom’ i sličnih krivnja. Onda su svi radnici krivi, koji su radili u tvornicama, iz kojih je okupator uzimao robu, svi seljaci, koji su u znoju lica obrađivali zemlju, čije plodove je uživao okupator itd. Izgleda prema postupku sadanjih vlasti, da se za vrijeme od 1941. do 1945. nije smjelo uopće živjeti.
Da ovakove mjere nakon rata stvaraju zlu krv i silno ogorčenje u narodu ne treba posebno dokazivati. Trebalo bi sve poduzeti da se narod smiri (»Blaženi Alojzije Stepinac – svjedok Evanđelja ljubavi«, knjiga 3., priredio dr. Juraj Batelja, Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 167.).
Zamolba upućena dr. Vladimiru Bakariću da se kazna na smrt osmorice građana zamijeni blažom kaznom, 29. lipnja 1945.: »Žalim da Vas moram opet danas uznemiravati u Vašem radu, ali sam prisiljen molbama rođaka na smrt osuđenih. Suđeni su na smrt Ivo Bogady, Grgić Josip, Gmaz Slavko, Hauer Franjo, Nagy Ernest, Petrović Vilma, Plac Rudo, Žlof Ivan.
To su mali ljudi, za koje rodbina tvrdi, da se ničim ogriješili nisu. Budući da ljudi znadu za izjavu maršala Tita kako nitko neće biti kažnjavan smrću koji nije okrvavio ruke, to rodbina moli Vas, gospodine predsjedniče, da se zauzmete da se tim ljudima smrtna kazna izmijeni na logor ili zatvor da obitelji ne ostanu bez hranitelja.«
Propovijed u zagrebačkoj prvostolnici na svetkovinu sv. Petra i Pavla, 29. lipnja 1945.: »Prigovori protivnika da je Katolička Crkva intolerantna, bez temelja su. Ako ima na svijetu krivotvorenog novca i robe, onda smo dužni na to upozoriti. Ali isto tako, i još više, dužni smo upozoravati ljude na duhovne krivotvorine, jer se radi o neizmjerno većoj šteti. Prigovori su bez temelja, jer Katolička Crkva ne kaže, koji će se čovjek i gdje spasiti ili neće, nego upozorava ljude kako će se spasiti. Sud o tome pripada samo Bogu« (str. 169.).
Popis osuđenika za čije se oslobađanje iz zatvora ili logora zauzeo kod komunističkih vlasti u lipnju i srpnju 1945., koji je sastavio o. Aleksa Benigar sakupljajući građu za nadbiskupov životopis:
»Julijana Dinter obraća se na nadbiskupa dne 20. VII. 1945. za intervenciju za njezinoga muža, donačelnika grada Zagreba od 1941. do 1944., koji bijaše odveden 11. V. 1945. u logor na Kanalu, zatim u Đorđićevu ul. 2 i konačno u Petrinjsku ul. 12, za koga od 17. VII. ne zna ništa više, a boji se najgorega.
Na jednoj cedulji stoje imena:
1/ Dr. Vladimir Mintas
2/ Dr. Matija Mintas
3/ Prof. Petar Grgec
4/ Emil Dinter
Osim toga nalazi se cedulja. Kardinalov je rukopis:
Dr. Vrbanić Milan, bivši ministar, što je s njime?
Dr. Vragović Josip, šef policije, što je s njime?
Druga cedulja sadržava ‘Notanda’, među time:
6/ Popis osoba za intervenciju
Moli za intervenciju:
Ing. Rudolf Kolibaš za svoga sina na smrt osuđenoga u Varaždinu.
Za prof. Komarevski i inž. Nikojski, obojicu osuđenih na smrt strijeljanjem.
Nadb. vlastoručno plavom olovkom napisao: Pisano predsjedniku vlade dr. Bakariću 26. VI. 1945.« (str. 174.-175.).
O. Benigar rukom je dopisao još jednu intervenciju: za Ivu Bogadija, namještenika (trg. kuće Kästner i Oehler), na smrt osuđenog (str. 175.).
Promemorija u ostavštini nadbiskupa Stepinca o intervenciji za Tomicu Hahna, osuđenoga zbog suradnje s komunistima, da ga se ne uputi u logor, bez datuma, nastala tijekom 2. svjetskoga rata:
»U koliko bi se već gotova molba Tomice Hahna s uplivom strane lično predala odnosno osobno zagovorila, bilo bi uputno dodati još ovo:
Izdržavanje po sudu odmjerene kazne teškog zatvora mora imati prednost ispred svake druge forme lišenja slobode, dakle i ispred određenog upućivanja u logor. Boravak u logoru doduše lišenje je slobode, ali nije nikakva kazna. On, načelno znači samo izolaciju od ostalih ljudi na slobodi, on je administrativna mjera prevencije. Dosljedno tome mora logor, kao slabija, tj. blaža vrst lišenja slobode, ustupiti pred kaznom zatvora, pogotovo ako je ovaj označen teškim zatvorom.
Daljnji argument za istu tezu ima biti poznato penitencijalno načelo, po kome se sve kazneno-pravne kazne ovršuju tako, da je za osuđenika kazna najteža u početku, a prema kraju se oštrina kazne smanjuje. Tako teški kažnjenici najprije dolaze u samicu, onda u pooštreni zatvor, onda redom na rad s drugima, pa konačno na poljske poslove.
Kad bi se Tomo Hahn, po izdržavanju prve polovice sudske kazne otpremio u logor, taj bi propis bio povrijeđen…
Dao je jedino prije kapitulacije Italije neku ‘crvenu pomoć’, a nakon toga nije davao nikakvu pomoć« (str. 178.).
NASTAVLJA SE
