Bilješka dr. S. Bogata, nadstojnika ureda dr. Mehmeda Alajbegovića, ministru Ministarstva skrbi za propala zemljišta NDH-a od 30. prosinca 1944. jasno svjedoči o zauzimanju nadbiskupa Alojzija Stepinca za uhićenoga trgovca Ivana Pandžića: »Početkom studenoga 1944. uputio je zagrebački nadbiskup dr. Stepinac osobno pismo ministru dru Alajbegoviću, u predmetu kaznenog postupka protiv zagrebačkog trgovca Ivana PANDŽIĆA. Izvorni dopis nije zaprimljen, a niti se je mogao naknadno pronaći kod g. ministra« (»Blaženi Alojzije Stepinac – svjedok Evanđelja ljubavi«, knjiga 3., priredio dr. Juraj Batelja, Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 87.).
Pismena preporuka glavnomu ravnatelju za red i sigurnost Erichu Lisaku s pismom umirovljenoga sudca Andre Mohorovičića za oslobađanje njegova uhićenoga sina ing. Andrije Mohorovičića, koju je osobno pukovniku Lisaku predao biskup dr. Josip Lach, 23. siječnja 1945.:
»Dne 22. prosinca 1944. poslije podne u mom stanu u Zagrebu, Trg kralja Tomislava br. 21, uhićen je po organima vojnog redarstva moj sin jedinac i jedino dijete inž. Andrija Mohorovičić, asistent i honorarni nastavnik Tehničkog fakulteta u Zagrebu.
Razloga radi kojih je uhićen ne mogu si ni domisliti, ali jer čujem da vojno redarstvo vrši uhićenja zbog delikata političke naravi, smatram da je pod sumnjom takvog nekog delikta uhićen i moj više spomenuti sin.
Ja kao otac njegov, koji poznam njegov duševni razvitak od poroda do sada, jer stojim s njime u stalnom i neprekidnom kontaktu jer je isti neoženjen i živi sa mnom i mojom ženom, sa svojom majkom, slobodan sam da sabrano i mirno razložim Vam, Gospodine Glavni Ravnatelju, nemogućnost da bi moj sin bio u kakvoj vezi bilo kao simpatizer ili sljedbenik protudržavnih elemenata ili učinio bilo što djelatno ili propustom svjesno, što bi bilo ili moglo biti protiv probitaka hrvatskog naroda ili države… Ja pozitivno znadem da je i moj sin bio uvjereni katolik, dakle po naravi same stvari najžešći protivnik komunizma i komunističke ideologije, a time i partizanstva. To znadem iz razgovora s njime, iz izjava koje je davao, iz života kojim je živio i kako je živio, što je sve potvrđivalo da je samo u jednom pravcu opredijeljen, a to je hrvatski i katolički pravac. A drugačije i nije moglo biti jer je sva obitelj i sva rodbina bila i jest potpuno katolički nastrojena. Da je tome tako potvrđuju i svojom izjavom ovdje prečasna gospoda, koja poznaju našu obitelj i moga sina napose… Smatram, Gospodine Glavni Ravnatelju, da je neka kobna zabuna ili podvala ili nesretni sticaj prilika doveo mog sin u taj položaj, da se sada nalazi u uzama u kaznioni u Savskoj cesti, pa Vas ovim molim, da žurno poduzmete korake i odredite, da se moj sin što prije sasluša i tada pusti na slobodu, a za njegovu ispravnost i u buduće jamčimo mi, tj. ja i njegova majka svojim glavama« (str. 92.-93.).
Ustaškim vlastima nisu bile nimalo po volji stalne intervencije, zamolbe i preporuke nadbiskupa Stepinca za uhićenike, o čemu svjedoči doista oštar ton u odgovoru od 1. veljače 1945. general-poručnika Ivana Perčevića na zamolbu da se oslobodi dr. Vladimir Ubl:
»Na Vaše velecijenjeno pismo od 28. XII. 1944. a u gornjem predmetu, ovaj je ured dao odmah točno i savjesno ispitati cio slučaj uhićenja prič. zastavnika dr. Vladimira UBL.
Ustanovljeno je s potpunom sigurnošću, i to u prvom redu da je isti još kao sveučilištarac pripadao najgoroj protuhrvatskoj skupini sveučilištaraca u Zagrebu, ali zbog toga nije niti uhićen niti se radi toga postupak vodi, nego radi toga što je počinio najteži kažnjivi čin što jedan časnik uopće može učiniti, a to je izdaja.
Surađivao je s odmetnicima, imao svoje konspirativno ime, koje je radi sigurnosti čak i mijenjao, podnašao partizanima izvješća o stanju hrvatskih oružanih snaga, a napose o topničkoj vojarni u Črnomercu.
Postupak se vodi protiv rečenoga potpuno u smislu zakonskih propisa, pa će isti biti bilo sudbenom osudom bilo odlukama upravnih oblasti jedino na temelju zakona kažnjen.
Ovom prigodom slobodan je ovaj ured Vašoj Preuzvišenosti reći da su za Ubla intervenirali najviši predstavnici i Njemačke oružane snage, a to nije rijedak slučaj da se upravo za najveće izrode i komunističke zločince zauzimaju ljudi s visokih položaja. Obratno, za našu hrvatsku malu sirotinju i sitne ljude, kada počine kakav mali i neznatni čin, nitko se ne nađe da kaže koju dobru riječ« (str. 94.).
Vlastoručna bilješka nadbiskupskoga tajnika Ivana Šalića o »slučaju Zvonimira Borovečkoga« osuđenoga zbog suradnje s partizanima, nepoznatoga datuma u veljači 1945., također tako zorno govori o zauzimanju nadbiskupa Stepinca za sve uhićene bez obzira na nacionalnu, vjersku ili političku pripadnost: »Natporučnik Zvonimir Borovečki, rođ. 1916. u Zagrebu. /Suđen 13. II. 1945. po vojnom ratnom sudu Zapovjedništva grada, pomilovanje / Popis činovnika banke nije on sastavljao, niti je došao u ruke partizana. Davao Štitiću novac za nacionalne svrhe. Predložen za pomilovanje. Preuzv. dvaput intervenirao kod Zapovjednika grada generala Sabljaka (Adolfa, op. a.)« (str. 95.).
Očuvan je i prijepis dokumenta iz veljače 1945. o zauzimanju Zagrebačke nadbiskupije, svakako uz suglasnost nadbiskupa Stepinca, kod vlasti NDH-a za uhićenike iz Krapine, ponajviše okrivljene za suradnju s partizanima: »Učiteljica Keser u Krapini sabirala je kod mnogih Krapinčana prinose za pomorsku siromašnu djecu. Sabirući te prinose nije bilježila kod pojedinaca, koliko je tko dao, nego je tek kod kuće vlastitom rukom napisala. Taj popis uhvatili su Nijemci kod partizana, i na temelju tog popisa uhapsili sve, koji su darovali za tu ‘siromašnu djecu’. Jedan dan držali su ih u zatvoru u Krapini, a drugi dan prebacili su ih u logor u Jankomiru, koji je pod njemačkom upravom. Prebacili su preko 30 osoba, koje nisu imale pojma, da je ona sabirala za komuniste odnosno za partizane.
Među njima se nalaze: Julijana Latinčić, trgovkinja, koja je darovala oko 1.200 kuna, koja je prije kojih dva mjeseca, kad je boravila u Zagrebu, pitala zamjenika državnog odvjetnika, što bi načinila, ako dođu partizani iznenada u dućan i traže pomoć za partizane. On joj je dao naputak, da kaže, da po zakonu ne smije dati pomoći, a ako štogod oduzmu, neka smjesta prijavi oblastima. Stoga je i nevjerojatno, da bi bilo kome davala svjesno pomoć za partizane… / Ivan Löw, pećar i trgovac / Anka Cepin, učiteljica / Ortner Marija, gostioničarka / Petrović Stjepan, apotekar. Govori se da je okrivljen, da je poštom slao lijekove partizanima / Sriemac, profesorica / Ptičar Franjo, koji je osumnjičen da je svaki mjesec davao pomoć / Franjo Gregurović, postolar / Šef pošte, nepoznata imena. / Svi su uhapšeni prošle srijede 21. veljače / Čuje se u Zagrebu da imade još i naknadno uhapšenja, jer da je bilo naknadno uhapšenih i preslušanih oko 150 osoba.
Bez sumnje imade tu mnogo posve nedužnih osoba, pa bi bilo u redu da ih se što prije presluša i pusti na slobodu, tim više što se ne dozvoljava uhapšenima slati hrane« (str. 95.-96.).
NASTAVLJA SE
