Katolički su književnici prve polovice 20. st. izvukli na književnu javu hrvatske zavičaje: Antun Matasović Slavoniju, Ilija Jakovljević Hercegovinu, Đuro Vilović (dok još bijaše katolički svećenik) i Vinko Kos Međimurje, Vladimir Sironić Istru, Fran Binički Liku, Marko Vežić Dalmatinsku zagoru, Vladimir Rožman Prigorje, Stjepan Petranović Gorski kotar itd. Iako nije pripadao matici katoličkih književnika, imajući svoju književnu putanju, tomu se skupu nedvojbeno može pribrojiti i pedagog, pripovjedač, pjesnik i prevoditelj Mirko Jurkić, koji je svojim novelama originalno ocrtao zapadnu Bosnu.
Rođen je u Livnu 24. ožujka 1886. Brat je blizanac slikara Gabrijela Jurkića. Učiteljsku školu završio je u Sarajevu 1904., a pedagogiju je studirao u Beču, Leipzigu i Jeni 1908. – 1914. Službovao je kao učitelj u Prnjavoru 1904., Ilidži 1905., Bijeljini 1906. i Sarajevu 1912. – 1913. Radio je u učiteljskoj vježbaonici u Derventi 1914. – 1915. te bio profesor u Ženskoj preparandiji i školski nadzornik u Dubrovniku 1919. – 1931., potom srednjoškolski profesor u Zagrebu 1931. – 1945. Kao pedagog isticao je da je religija bitan aktivni odgojni čimbenik. Bio je tajnik Matice hrvatske od 1940. do 1945. S Branimirom Livadićem uređivao je »Hrvatsko kolo« 1941. – 1943. te Suvremenu knjižnicu MH 1941.
Pjesmama, pripovijetkama, novelama i stručnim pedagoškim i gospodarskim prilozima surađivao je u novinama i časopisima »Pobratimu«, »Domaćem ognjištu«, sarajevskom »Hrvatskom dnevniku«, »Hrvatskoj smotri«, »Školskom vjesniku«, »Hrvatskoj zajednici«, »Hrvatskom kolu«, »Učiteljskoj zori«, »Serafinskom perivoju« i njegovu sljedniku »Našoj misli«, »Savremeniku«, »Hrvatskom radiši«, »Hrvatskoj reviji« i dr., a za NDH u »Hrvatskom narodu«, »Prosvjetnom životu«, »Hrvatskoj misli«, »Spremnosti«. Knjižni prvijenac bijaše mu zbirka moralno-didaktičnih pripovijesti za mladež s bajkovitim, humorističnim i basnovitim značajkama »Proljetno cvijeće« 1907. Središnje književno značenje ima zbirka »Iz Završja« 1917., u kojoj je u desetak priča, oplemenjenih sa šesnaest ilustracija Gabrijela Jurkića, folkloristički oslikao život u rodnom Livnu i okolici. U zbirci pripovijedaka »Dubrovačka legenda« (1928.) izlazi iz zavičajnoga ambijenta. Knjigom »Životna škola Hrvatskog radiše« 1940. dao je mladim obrtnicima upute za život i rad, pri čemu su teorijska polazišta psihološka, etička, metodička i radna. Napisao je 1927. neobjavljenu dramu s temom korupcije »Bujica«. Pisac je stihova za slikovnice »Tri potepuha« i »Tri pustolova« te teksta slikovnice »Nasradin hodža«. S Vladimirom Kirinom priredio je hrvatsko i slovensko izdanje »Grimmovih bajka«. S engleskoga je s Mirom Jurkić-Šunjić preveo »Sinovi i njihove ljubavi« D. H. Lawrencea, »Ruža i prsten« W. M. Thackeraya i Carrollovu »Alicu u Zemlji čudesa«, a s njemačkoga s Olgom Prelog »Heidi« Johanne Spyri. Pripremio je i predgovorom popratio »Katalog kolektivne izložbe slika Gabrijela Jurkića: Sarajevo, Zagreb, Beč: 1911-1912«. Umro je u Zagrebu 27. prosinca 1965.
Uz zanimljiv (mono)dramski »Razgovor čovjeka s Kristom u crkvi svetoga Petra u Zagrebu između Uskrsa i Božića 1947.«, više je novela pod zajedničkim naslovom »Ja i moja Crkva« ostavio u rukopisu. Uz crtice i misli u ozračju tmurnoga zagrebačkoga poraća, živim je zavičajnim jezikom ispričao priču o vjeri i domoljublju Hrvata livanjskoga kraja. Među njima i pripovijest »Kad zapjeva češljuga«, u kojoj pripovijeda o »misarima«. »’Ajmo, da ne zakasnimo. Sad će drugo zvono.’ Od drugog zvona do mise po sata. Tako to smislili fratri. I zgodno. U prvo zvono umivaj se i oblači, a u drugo na vrata, da do trećeg prispiješ. A onda će zazvoniti iz sakristije. Po sata. Odosmo. Kad se vratimo, treba znati gdi smo bili. Otac će pitati po kojem je evanđelisti bilo evanđelje, a onda nema pogađanja, četiri su, pa valja znati. Tako svake nedjelje, tako će i danas. (…) Povorka misara. A Gorica čeka. I liepo dočika. Svetci su tu, pred svima više oltara Sveti Petar i Pavao, jer je to njihova crkva. On je domaćin, ali je Gospa jača. Ona je nad njim, ovo je njezin dan, a zna se da je ona u svakoj crkvi kod kuće. Sve je u nedjeljnom ruhu. (…) Posjedamo. Sad će fratar govoriti, onaj u sriedi. Svak se namjestio kako je bolje mogao. I to prođe. Misa teče kako treba, prate je tihe molitve. Pokogod će i malo glasnije, koju rieč, a onda opet tiše. Tkogod i zievne kroz Očenaš, dobro se čuje. I to se mora. (…) Podizanje. ‘Zdravo tilo’ – cure, žene, djeca, zvoni pjesma i leti u visinu, iz dubine je kao iz podzemlja prate mužki glasovi. Razbudili se i starci, i oni pjevaju, slievaju se stotine glasova u jedan potok himne, čitava se crkva pretvorila u kor i pozdravlja Blagoviest.«
Motivska žarišta tih jezično »komprimiranih« priča su dom, zemlja, crkve, groblja, jezik, običaji – kao križišne točke zavičajnoga i nacionalnoga identiteta. »Domoljub u najplemenitijem smislu te riječi« (D. Tomić) svojom je prozom ispjevao himnu zavičaju i njegovim ljudima.
