»Bila je to za mene najbolja Sinoda koju sam doživio. Najviše se smijalo, vladalo je nevjerojatno srdačno ozračje. Već činjenica da 270 biskupa iz cijeloga svijeta tri tjedna sluša mlade ljude za mene je uzor. (…) Za razliku od Sinode o obitelji bilo je manje kontroverza. Tim je intenzivnije bilo uzajamno slušanje – s empatijom i s puno životnoga iskustva.« Tako je Petnaesto opće redovito zasjedanje Biskupske sinode, koje je s radnim dijelom završilo u subotu 27. listopada, opisao bečki nadbiskup kardinal Christoph Schönborn – koji je sudjelovao na obje sinode o obitelji – potvrdivši dojam koji se inače stekao prateći Sinodu.
Na završetku zasjedanja sinodski su otci donijeli Završni dokument. Dokument nije izglasavan u cijelosti, nego se glasovalo za svaki pojedini od ukupno 167 članaka, za neke i po nekoliko puta, što znači da su dorađivani. Većina njih prihvaćena je s velikom većinom. Ipak, znatan broj glasova »protiv« kod nekih članaka pokazuje da su određene teme, ili način na koji im se pristupa, za znatan broj otaca bile sporne, no svi su članci, bez »tijesnih« ishoda, dobili potrebnu dvotrećinsku većinu. Opsežni dokument nije moguće cjelovito prikazati – ta neke su cjeline, ponekad i pojedini članci svjetovi za sebe – ali je moguće iznijeti neke zaključke koji se nameću i potkrijepiti ih tekstom Završnoga dokumenta.
Prvi zaključak, ili dojam koji se nameće kad se pročita Završni dokument, mogao bi se ovako formulirati: Crkva se želi mijenjati kako bi bila otvorenija, znakovitija, privlačnija za mlade. No bilo bi pogrješno tu želju za promjenom čitati kao puku strategiju za pridobivanje mladih, ili kao trčanje za duhom vremena ili kao reformu radi reforme. Odgovor na poziv na obraćenje – u tom se smislu Crkva želi mijenjati – jedna je od njezinih konstitutivnih zasada. Najbolje to do izražaja dolazi na završetku čitanja vrijednoga dokumenta, koji čitav rad Sinode tumači u svjetlu općega poziva na svetost.
»Mi moramo biti sveti da bismo mogli pozvati mlade da to postanu. Mladi su glasno zatražili autentičnu, blistavu, transparentnu, radosnu Crkvu: samo Crkva svetaca može biti na visini tih zahtjeva. Mnogi od njih napustili su je jer u njoj nisu pronašli svetost, nego osrednjost, uznositost, podjelu i korupciju. Nažalost, svijet je zgrožen zloporabama nekih ljudi iz Crkve umjesto da ga oživljuje svetost njezinih članova. Stoga Crkva u cjelini mora učiniti odlučnu, neposrednu i korjenitu promjenu perspektive! Mladi imaju potrebu za svetcima koji će oblikovati svetce, pokazujući da je ‘svetost najljepše lice Crkve’. Postoji jezik koji svi muževi i žene, u svakom vremenu, mjestu i kulturi, mogu razumjeti jer je neposredan i blistav: jezik svetosti«, kaže se u br. 166 za koji je unatoč samokritičnim tonovima glasovala velika većina otaca: 216 »za« i samo osam »protiv«.
U završnom paragrafu (167) govori se o svetosti samih mladih koja je »u posljednjim desetljećima donijela mnogooblični procvat na svim stranama svijeta«. Na samoj se Sinodi »slušalo svjedočanstva mladih… koji su usred progonstava odabrali podijeliti muku Gospodina Isusa« i to je za sinodske otce bilo »preporodno« iskustvo. »Sveti mladi ljudi (ili mladi svetci) potiču nas da se vratimo svojoj prvoj ljubavi« – tim riječima završava završni dokument.
Nekoliko navedenih redaka može poslužiti kao valjan ključ za čitanje čitava dokumenta. Netko je primijetio da je Crkva na toj Sinodi naučila slušati. Doista, biskupi se u završnom dokumentu često pozivaju na slušanje mladih, kako 36 mladića i djevojaka koji su kao slušači sudjelovali na Sinodi tako i mladih koji su se očitovali u pripravnim fazama, poglavito na predsinodskom susretu mladih u Rimu. »Mladi su pozvani trajno činiti opredjeljenja koja usmjeravaju njihov život; izražavaju želju da ih se sluša, priznaje, prati. Mnogi doživljavaju da se njihov glas ne smatra zanimljivim i korisnim, na društvenom i crkvenom polju. U različitim okružjima zamjećuje se slaba pozornost za njihov vapaj, posebno za vapaj siromašnih i iskorištavanih, te također nedostatak odraslih koji su kadri slušati«, kaže se na početku dokumenta (br. 9). Potom se spominje Isusov pristup dvojici učenika na putu u Emaus, koji je svojevrsna »crvena nit« čitavoga dokumenta. Učitelj ih je, naime, najprije pitao što to raspravljaju među osobom, što ih muči, a tek ih potom uputio u otajstvo svojega uskrsnuća.
Već se tu, još uvijek u uvodnom dijelu, anticipira, u točki 9, pastoralni dio dokumenata. Na tvrdnju da je slušanje bitna dimenzija pastirske službe, posebno biskupa koji se s druge strane susreće s »mnoštvom obveza« te »teško pronalazi prikladno vrijeme za to nezaobilazno služenje«, nastavljaju se rečenice: »Mnogi su istaknuli nedostatak stručnih osoba predanih praćenju. Vjerovanje u teološku i pastoralnu vrijednost slušanja uključuje preispitivanje kako bi se obnovili oblici u kojima se redovito izražava prezbiterska služba te provjeru njezinih prioriteta. Osim toga Sinoda prepoznaje nužnost priprave posvećenih osoba i laika, muškaraca i žena, koji će biti kvalificirani za praćenje mladih. Karizma slušanja koju Duh Sveti potiče u zajednicama mogla bi također poprimiti oblik institucionalnoga priznanja za crkveno služenje.«
Dokument na više mjesta pokazuje da je slušanje urodilo sagledavanjem stanja. Doista, dokument sagledava kompleksno stanje u kojem žive mladi danas. Potrajalo bi i samo nabrajanje fenomena u prvom, drugom i trećem svijetu koji mladima zatvaraju obzor nade. Za primjer tek jedan, o kojem se ne čuje tako često. »Suprotno raširenu stereotipu, i svijet mladih duboko je praćen iskustvom ranjivosti, invalidnosti, bolesti i boli. U nemalom broju zemalja u porastu je, posebno među mladima, širenje različitih oblika psiholoških smetnja, depresije, mentalnih bolesti i poremećaja u prehrani koji su vezani iz iskustva duboke nesreće i nesposobnosti pronalaženja mjesta u društvu. Ne smije se, naposljetku, zaboraviti tragični fenomen samoubojstva. Mladi koji proživljavaju te različite uvjete nevolje i njihove obitelji računaju na podršku kršćanskih zajednica, koje međutim nisu uvijek dovoljno opremljene da bi ih prihvatile«, kaže se.
Neki su problemi zajednički svim mladima, drugi se različito očituju u različitim kontekstima. Pritom ne nedostaje ni samokritike. Tek kao primjer: »Premda je i dalje prvi i temeljni oblik postojanja Crkve na teritoriju, različiti su glasovi uputili na to da župa teško biva važnim mjestom za mlade te da je nužno preispitati njezin misionarski poziv. Njezina slaba znakovitost u urbanim prostorima, manjkava dinamičnost u ponudama, zajedno s prostorno-vremenskim promjenama u životnim stilovima potiču na obnovu. Premda ima različitih pokušaja inovacije, često rijeka života mladih teče rubovima zajednice te je ne susreće.« Slično se detektiraju nedostatci pastorala sakramenata inicijacije, kao i formacije (budućih) svećenika i redovnika. Tim se temama, inače, završni dokument iscrpno bavi u trećem dijelu. Prvo zato što je Sinoda govorila o pozivu, a svećenički i redovnički poziv dio je kršćanskoga poziva, a drugo zato što je Sinoda nedvojbeno potvrdila ključnu ulogu svećenika i posvećenih osoba u praćenju i odgoju mladih – premda oni nisu jedini koji su na to pozvani.
Među tri posebno goruća izazova sadašnjega trenutka, uz digitalnu stvarnost i dramatičnost migracijskoga fenomena, dokument ubraja i zloporabe u Crkvi. Premda završni dokument o tome ne kaže ništa spektakularno što se već nije moglo čuti, nema sumnje da su zloporabe od početka pratile sinodsko zasjedanje i da su bitno pridonijele iskrenosti u sagledavanju stanja u vlastitim redovima, iskrenosti koja se u završnom dokumenti iščitava na svakom koraku. U dokumentu se priznaje činjenica zloporaba te se ističu posljedice »koje nikakvo kajanje ne može izliječiti«. »Sinoda potvrđuje snažnu obvezu primjene strogih mjera prevencije… počevši od odabira i formacije onih kojima će biti povjerene odgovorne i odgojne zadaće.« Zanimljiva je i sljedeća rečenica: »Postoje različite vrste zloporaba: zloporaba moći, ekonomske zloporabe (novost u formulaciji zloporaba), zloporaba savjesti, spolne zloporabe.« Još se jednom poziva na odmak od svih neprimjerenih oblika nastupanja i ponašanja koji se mogu svesti na zajednički nazivnik klerikalizma, ali se također odaje priznanje svim svećenicima, redovnicima i redovnicama te laicima koji iskreno sudjeluju u djelu Crkve. »Mnogi mladi prisutni na sinodi također su iskazali zahvalnost onima koji su ih pratili te istaknuli veliku potrebu za referentnim figurama«, kaže se u kontekstu zloporaba.
Uza sve velike probleme kojima su izloženi mladi u svijetu, a i u Crkvi, temeljni je ton dokumenta vedar i ispunjen nadom, sviješću da Crkva može, pa stoga i mora djelovati, naviještati, tražiti nova inventivna rješenja kako prenijeti blago radosne vijesti i humanizacijski potencijal koji milošću Božjom ima. Ta je ideja također na više mjesta izražena. Primjerice, u posljednje se vrijeme nije tako često čulo da se u Crkvi, u kontekstu spolnosti, govori o važnosti krjeposti čistoće za zrelu spolnost koja je pak temelj obitelji (još jedna velika tema). Samo, svjesni su otci da se navještaj događa u svijetu u kojem su se starim devijacijama, koje sežu do fenomena prostitucije i trgovine robljem, pridružile nove »mogućnosti« koje nudi internet: susret s pornografijom u najosjetljivijim trenutcima odrastanja, prikazivanje vlastitoga tijela. Odatle velika otvorenost dokumenta mladima kakvi jesu.
Usput, najviše glasova »protiv« (65 u drugom glasovanju) dobio je sljedeći odlomak: »Postoje pitanja koja se odnose na tijelo, afektivnost i spolnost koja imaju potrebu za dubljom antropološkom, teološkom i pastoralnom razradom, koju treba ostvariti na najprikladnije načine i na najprikladnijim razinama, od mjesne do univerzalne. Među njima posebno se ističu ona koja se odnose na razliku i sklad između muškoga i ženskoga identiteta i na spolna nagnuća. U tom pogledu Sinoda potvrđuje da Bog ljubi svaku osobu te tako čini i Crkva, objavljujući svoje zauzimanje protiv svake diskriminacije i nasilja na spolnoj osnovi. Jednako tako potvrđuje presudnu antropološku važnost različitosti i uzajamnosti između žene i muškarca te reduktivnim smatra definiranje identiteta osoba počevši samo od njihova ‘spolnoga usmjerenja’.« Valja primijetiti da nije spomenuta ni rodna teorija/ideologija (ranije jest spomenuta »ideološka kolonizacija« na koju su posebno osjetljivi biskupi u trećem svijetu), ni LGBT osobe, ovdje čak ni homoseksualnost.
