Traženje/nalaženje smisla svojega postojanja također je ubrojeno među izazove i prigode s kojima se mladi suočavaju u današnjem svijetu. S tom točkom, kao izravnom poveznicom s drugim dijelom koji govori o vjeri i pozivu (u kršćanskom smislu riječi), završava prvi dio završnoga dokumenta predsinodskoga pripravnoga susreta mladih održanoga od 19. do 24. ožujka u Rimu.
Mnogi mladi ne znaju odgovoriti na pitanje o smislu; mnogi ne umiju povezati život s transcendentnim smislom; mnogi, izgubivši povjerenje u tradicionalne religijske institucije, ne bi se definirali kao »religiozni«, ali su općenito »mladi otvoreni duhovnosti« – tako su sami mladi katolici u dokumentu opisali načine na koje se njihovi vršnjaci diljem svijeta suočavaju s pitanjem smisla. Mnogi su se od njih na skupu požalili »koliko malo njihovi vršnjaci traže odgovore… u ozračju vjere i Crkve«. Na mnogim mjestima u svijetu mladi nastoje osmisliti svoj život »radom i osobnim uspjesima«, što na mnogim geografskim i političkim dužinama i širinama svijeta nije moguće, a posljedice su nesigurnost, anksioznost, emigracija.
Nimalo jednostavnu sliku neki su sudionici obogatili primjedbom da, premda su mladi otvoreni pitanjima o smislu, »to ne podrazumijeva uvijek da su se spremni odlučno posvetiti Isusu i Crkvi«. Općenito govoreći, »religija se više ne smatra glavnim sredstvom pomoću kojega se mlada osoba zapućuje u potragu za smislom budući da se ona (mlada osoba) često okreće suvremenim nagnućima i ideologijama«. Nakon tih primjedaba pozornost privlači rečenica: »Skandali koji se pripisuju Crkvi – bilo da su oni stvarni bilo da ih se percipira kao takve – uvjetuju povjerenje mladih u Crkvu i u institucije koje ona predstavlja.«
Ipak, »Crkva može ponovno preuzeti živtnu ulogu jamčeći tim mladima da ne budu isključeni, nego da se osjećaju prihvaćenima«, kaže se u dokumentu. Kao jedno od konkretnih područja takvoga postavljanja Crkve navodi se, podosta opširno i snažno, »nastojanje na promicanju dostojanstva žena«. Mladi sudionici još uvijek u svijetu vide nedostatak jednakosti, »što vrijedi i za Crkvu«. Premda »velikih uzora« žena ne nedostaje kako u redovništvu tako i među laicima, »za neke mlade žene ti primjeri nisu uvijek vidljivi«. »Ključno je pitanje koje nameću ta razmišljanja koja su to mjesta na kojima su žene u stanju prosperirati unutar Crkve i društva«, problematizira dokument. Kako bi zaključio: »Crkva se može suočiti s tim problemima s istinskim sučeljavanjem i pogleda otvorena za različite ideje i iskustva.«
Na tu se tvrdnju nastavljaju sljedeća zapažanja: »Često postoji veliko razmimoilaženje među mladima, kako u Crkvi tako i u svijetu, glede onih naučavanja o kojima se danas posebno mnogo raspravlja. Među njima su: kontracepcija, pobačaj, homoseksualnost, zajednički život prije braka, brak, pa i način na koji se shvaća svećeništvo u različitim dijelovima Crkve. Važno je primijetiti da, neovisno o razini razumijevanja nauka Crkve, još uvijek imamo neslaganje i otvorenu raspravu među mladima o tim problematičnim pitanjima. U skladu s tim željeli bi (neki mladi) da Crkva promijeni svoja naučavanja, ili da barem ponudi bolje objašnjenje i formaciju glede tih pitanja. Usprkos toj internoj raspravi, mladi katolici čija su uvjerenja u suprotnosti sa službenim naukom ipak žele biti dijelom Crkve. S druge strane, mnogi mladi katolici prihvaćaju ta naučavanja te u njima pronalaze izvor radosti. Žele ne samo da Crkva ostane čvrsta u tim naučavanjima, makar bila nepopularna, nego i da ih naviješta s većom dubinom.«
Još jednom mladi u dokumentu upozoravaju na »veliku složenost« kad je riječ o odnosu prema svetomu. Dok se u nekim dijelovima svijeta kršćanstvo često smatra nečim što je stvar prošlosti, u drugim se dijelovima život zajednice upravo ustrojava oko svetoga i oko religije. »U konačnici mnogi od nas snažno žele upoznati Isusa, ali često teško razumiju da je jedino on izvor istinskoga otkrića samih sebe«, zaključuju mladi. A potom i tu iznose jedan od najčešćih motiva u dokumentu: »S tim u skladu, čini se da mladi traže autentične svjedoke: muškarce i žene koji su u stanju sa strašću izraziti svoj odnos s Isusom, a u isto vrijeme ohrabriti druge da se i oni približe, susretnu i zaljube u Krista.«
Drugo poglavlje dokumenta nosi naslov: »Vjera i poziv, razlučivanje i praćenje«. Poglavlje započinje uvodnim tvrdnjama: »Radost je i sveta odgovornost pratiti mlade na njihovu putu vjere i razlučivanja. Mladi su otvoreniji ‘narativnosti života’ negoli apstraktnomu teološkomu govoru. Svjesni su i pozorni, aktivno zauzeti u svijetu i u Crkvi. Stoga je važno shvatiti kako mladi doživljavaju vjeru, poziv i izazove koji su povezani s razlučivanjem.«
Kad je riječ o vjeri i pozivu, prva (logična) tema koju mladi iznose jest odnos s Isusom Kristom. Tu iznose čitavu lepezu pojavnosti koja započinje s mladim vjernicima koji »vide Isusa kao svojega Spasitelja i Sina Božjega«, često mu se približavajući »po njegovoj Majci«. Drugi ne uspijevaju imati takav odnos, ali je ipak i za njih Isus »moralna referencija i dobra osoba«. Trećima je on opet lik iz prošlosti te »nije relevantan za njihov život«. Mnoge pak od Isusa udaljavaju »krive slike« o njemu, za koju opet neki odgovornom smatraju Crkvu, tj. »pogrješne ideale kršćana«. Zbog svega toga, a i zbog »zapovijedi koje postavlja Crkva« mnogi kršćanstvo smatraju »nedostižnim standardom«.
Nakon opisa stanja stvari slijedi prijedlog: »Način kako izliječiti tu zbrku… uključuje povratak Pismima, tako da (mladi) mogu produbiti svoje poznavanje Kristove osobe, njegova života, njegova čovještva. Mladi moraju susresti Kristovo poslanje, a ne ono što bi im se moglo činiti nedostižnim moralnim zahtjevom.« U svakom slučaju osjećaju se nesigurnima glede načina kako sve to ostvariti. Kod mladih, kojima se Crkva mora obraćati, valja promicati susret s Isusom, kaže se u dokumentu.
Potom dokument ispituje odnos mladih prema Crkvi. I tu se opisuje niz različitih odnosa: jedni religiju vide kao privatnu stvar, a ne zajednički događaj (što Crkvu čini na neki način suvišnom). Na sličnom su tragu oni koji kažu da su »duhovni, ali ne i religiozni«. Treći smatraju da je Crkva previše usredotočena na svoj institucionalni ustroj, a premalo na Krista, ili pak na stvaranje zajedništva. No mladi nude i drugačiju sliku Crkve. »Čini se gotovo kao da se zaboravlja da su Crkva osobe, a ne strukture. Ima pak mladih koji doživljavaju blisku Crkvu, kao u slučaju Afrike, Latinske Amerike i Azije, kao i u različitim pokretima na svjetskoj razini. Čak i mladi koji ne žive po evanđelju osjećaju povezanost s Crkvom. Taj osjećaj pripadnosti i obitelj podupiru mlade na njihovu putu. Bez te veze i zajedničke referentne točke mladi su u opasnosti da se zateknu sami pred vlastitim izazovima«, stoji u dokumentu.
»Nažalost, u nekim dijelovima svijeta mladi u velikom broju napuštaju Crkvu«, glasi rečenica koja uvodi u retke u kojima dolazi do izražaja možda i najveća kritičnost mladih. »Razumjeti razloge te pojave (napuštanja Crkve) presudno je da bi se moglo ići naprijed. Mladi koji nisu povezani s Crkvom, ili su se od nje udaljili, čine to jer su iskusili ravnodušnost, osudu i odbacivanje. Moguće je sudjelovati na misi i otići s nje a da se nije iskusio nikakav osjećaj zajednice ili obitelji Tijela Kristova. Kršćani ispovijedaju živoga Boga, no usprkos tomu nailazimo na slavlja i zajednice koji se čine mrtvima. Mlade privlači radost, koja bi trebala biti znak raspoznavanja naše vjere. Žele vidjeti Crkvu koja je živi svjedok onoga što naučava te pokazuje autentičnost puta prema svetosti, uključujući i priznavanje počinjenih pogrješaka i poniznost da se zatraži oprost. Mladi očekuju da vođe u Crkvi – zaređeni, redovnici i laici – budu za to snažan primjer. Znajući da su uzori vjere kako autentnični tako i ranjivi, i mladi se osjećaju slobodnima da takvi budu. Ne želi se ovdje nijekati svetost njihove službe, nego učiniti da mladi mogu njima biti nadahnuti na tom putu prema svetosti«, kaže se u dokumentu.
Mladi iznose niz promišljanja o pozivu i razlučivanju poziva. Ponajprije, mnogim mladima taj poziv nije jasan. »Potrebno je pronaći jednostavno i jasno poimanje značenja poziva, koje će biti kadro istaknuti smisao poziva, poslanja te želje i težnje da ga se slijedi«, kaže se u dokumentu. Mnogima nije jasno da je s pozivom povezano konkretno zvanje. »Mladi uspijevaju razumjeti smisao toga da se životu dade značenje, kao i da su na svijetu iz nekoga razloga, ali mnogi ne znaju kako taj smisao povezati sa zvanjem kao Božjim darom i pozivom«, kaže se. Zbrci pridonosi i to što se brkaju dva značenja te riječi u Crkvi: poziv kao svećeničko i redovničko zvanje i poziv koji »dolazi iz unutarnjega dostojanstva samoga života te svatko nosi odgovornost razlučiti tko je on od Boga pozvan biti i što je pozvan činiti«. »Opća ideja da je zvanje poziv mladima nije jasna, stoga je potrebno bolje razumijevanje kršćanskoga poziva (na svećeništvo, na redovnički život, na laički apostolat, na brak i obitelj i dr.) i općega poziva na svetost«, kaže se u dokumentu.
Kad je riječ o razlučivanju poziva, mladi među ostalim rabe riječ »avantura«, u kojoj ulogu igra čitav niz elemenata, od kojih su neki naoko posve prizemni, poput stanja na tržištu rada, ili politički, pa i obiteljski pritisak. Glede doprinosa vjere i vjerskih elemenata mladi kažu: »Provoditi vrijeme u tišini, gledajući u nutrinu i moleći, čitati Pismo i produbljivati spoznaju o sebi prigode su kojima se zapravo maleni broj mladih koristi. Potrebno je bolje uvođenje u te prakse. Uključivanje u molitvene skupine, pokrete i zajednice zasnovane na zajedničkim interesima može dodatno pomoći mladima u njihovu razlučivanju.« Govoreći o pozivu, mladi navode Mariju kao uzor svakoga poziva i razlučivanja te u tom kontekstu još jednom »potežu« pitanje »iznimnoga izazova s kojim se mlade žene moraju suočiti u času razlučivanja njihova poziva i njihova prostora u Crkvi«.
I razmjerno kratak odlomak o praćenju mladih na putu razlučivanja poziva obiluje vrijednim zapažanjima. Osobe koje prate mlade ne trebaju nužno biti svećenici i redovnici, ali se zato donose jasne kvalitete koje trebaju posjedovati: »biti vjeran kršćanin zauzet u Crkvi u svijetu; trajno traženje puta k svetosti; ne smije suditi nego se skrbiti; mora aktivno slušati potrebe mladih; mora ljubazno odgovarati; mora imati svijest o sebi; mora znati prepoznati vlastite granice; mora poznavati radosti i boli duhovnoga života«.
Jednu su kvalitetu mladi posebno istaknuli rekavši da je od »prvotne važnosti«: »znati priznati se ljudskim bićem, sposobnim za činjenje pogrješaka: ne biti savršeni, nego grješnici kojima je oprošteno«. Ta je kvaliteta popraćena tvrdnjom: »Često se događa da se vođe postavi na pijedestal, a ako padnu, onda to ima razorne posljedice na sposobnost mladih da se zauzimaju u Crkvi.«
Puno toga o mladima (a reklo bi se i općenito o duhu vremena) govore završni redci drugoga poglavlja: »Vođe ne bi smjeli voditi mlade tako da budu pasivni sljedbenici, nego trebaju s njima hoditi puštajući ih da budu aktivni sudionici na tom putovanju. Trebali bi poštivati slobodu mlade osobe u procesu razlučivanja, nudeći sredstva koja su nužna da bi se prikladno proveo taj proces. Vođa bi svim svojim bićem trebao vjerovati u sposobnost mladoga čovjeka da sudjeluje u životu Crkve. Vođa bi trebao njegovati sjemenje vjere u mladih, bez ikakva očekivanja da će vidjeti plodove rada, koji dolaze po Duhu Svetom. (…) Svi bi vođe trebali imati na raspolaganju dobru permanentnu formaciju.«
NASTAVLJA SE
