Na Sveučilištu u Zadru g. 2019. Marijana Mikulandra doktorirala je na temu »Društvena i politička zbivanja u Šibeniku u razdoblju od 1944. do 1946.«, u kojoj na 247 stranica donosi dosad neobjavljene dokumente o završnim zbivanjima u Drugom svjetskom ratu i poraću na tom prostoru, a već je u predgovoru istaknula da je osnovna zadaća njezina doktorskoga rada znanstvena analiza posebnoga dijela prošlosti Šibenika »u turbulentnom vremenu velikih povijesnih procesa u kojem su se sukobljavale antagonističke ideologije i interesi u završnici Drugoga svjetskoga rata, i neposredno nakon njegova završetka.«
Dr. Mikulandra svjesna je da je ta tema svojevrsni pionirski posao jer su svi publicirani radovi u drugoj polovici 20. stoljeća bili u službi dogmatske historiografije vladajuće komunističke ideologije pa se može smatrati znanstveno neistraženom i nepoznatom temom.
Dobro je barem ukratko kronološki spomenuti neke važne događaje, koji su prethodili partizanskoj Šibenskoj operaciji, koje spominje dr. Mikulandra: »Neposredno nakon kapitulacije Italije, 9. rujna 1943., poglavnik Nezavisne Države Hrvatske (NDH) Ante Pavelić proglasio je pripojenje Nezavisnoj Državi Hrvatskoj hrvatskog teritorija na Jadranu koji je bio odcijepljen od Hrvatske. U kontekstu tog akta, sljedećeg dana, 10. rujna 1943., Državnopravnom izjavom o razrješenju Rimskih ugovora proglasio je nevažećima Rimske ugovore čime je Dalmaciju pripojio Hrvatskoj.« Te su povijesne činjenice važne u kontekstu često ponavljane tvrdnje da su Tito, Komunistička partija i partizani vratili Dalmaciju predanu Kraljevini Italiji Rimskim ugovorima 18. svibnja 1941.
Izvješće Okružnoga komiteta Komunističke partije Hrvatske, Šibenik, od 14. rujna 1943. Okružnomu komitetu KPH Zadar i Knin o situaciji u Šibeniku u prvim danima nakon kapitulacije Italije navodi: »Na dan kapitulacije u neposrednoj blizini grada imali smo samo 20 naših boraca.« O konkretnom vojnom doprinosu partizanskih postrojba u vraćanju okupiranoga grada od Talijana govori izvješće ROC-a (Regionalnoga obavještajnoga centra) za okrug Šibenik, br. 405/43 Informativnomu odsjeku IV. operativne zone od 16. rujna 1943. u kojem obavještajac Kolja navodi kako su »u samom Šibeniku Nijemci razoružali sve Talijanske vojnike«. Tomu se mogu pridodati i izvješća o formiranju 8. dalmatinske udarne brigade u kojima se navodi da je u trenutcima kapitulacije Italije »nedostajala jedna jača i iskusnija vojna jedinica Narodnooslobodilačke vojske na užem šibenskom području«. Potom izvješće Narodnooslobodilačkoga odbora (NOO-a) grada Šibenika od 10. veljače 1944. u kojem je Vitomir Sunko istaknuo da je »NOO formiran nakon kapitulacije Italije zato što su u danima kapitulacije svi dosadašnji članovi napustili grad«.
Novoosnovana Šibenska brigada sastavljena od Šibenskoga partizanskoga odreda nakratko ulazi u Šibenik 11. rujna 1943. i tada se radikalno po ideološkim kriterijima obračunava hvatajući po gradu prema jednom povijesnom izvoru osam, prema drugom 11, a prema trećem 15 političkih neistomišljenika i odvodeći ih na strijeljanje u Vrpolje, opravdavajući taj čin građanima Šibenika kao logičan slijed i nastavak neprekinute revolucionarne borbe. No njihov je boravak u gradu bio vrlo kratak jer već istoga dana oko 19 sati u njega su ušle njemačka i hrvatska vojska, a partizani su pobjegli na svoje položaje u okolnim šumama, odakle su nastavili oružani otpor protiv NDH. Tada je nakon ulaska u grad opunomoćeni ministar NDH Ivica Frković imao zadaću uspostaviti hrvatsku vlast u Šibeniku, no to je išlo vrlo teško jer se nitko nije htio prihvatiti te dužnosti. Naposljetku se ipak našao čovjek koji se primio funkcije načelnika općine Šibenik pa je ministar Frković 14. rujna 1943. na tu dužnost imenovao Antu Blaževića i gradske vijećnike, tada ugledne Šibenčane, liječnike, odvjetnike, novinare, trgovce i težake koji su činili prvi saziv Općinskoga odbora Šibenika u NDH: Šimu Antića, Petra Baranovića, Josipa Begu, Antu Belamarića, Šimu Berovića, Blaža Bolanču, Marka Brkića, Marka Jurja Dominisa, Marka Jakovljevića, Niku Karađolu, Vicu Kronju, Andriju Lušića, Manfreda Makalu, Josu Milkovića, Stipu Panjkotu, Radu Petkovića, Petra Radečića, Grgu Radića, Niku Zjačića, Danu Zorića i Marka Žaju, koji su se u gospodarski veoma teškom i politički kompleksnom vremenu prihvatili dužnosti upravljanja gradom Šibenikom. Da su mnogi od njih u prvom planu imali dobrobit svoje lokalne zajednice govore činjenice da su u tim trenutcima nesigurne budućnosti, potpuno ispražnjenih blagajna u državnim gradskim uredima, teškom stanju opskrbe, siromaštva i gladi koji su zavladali Šibenikom, na drugoj sjednici Općinskoga vijeća održanoj 17. rujna 1943. formirali prehrambeni odbor, financijski odbor, zdravstveno-socijalni odbor i upravni odbor s ciljem da u tim prvim teškim danima u najkraćem roku omoguće funkcioniranje lokalne društvene zajednice. Osim toga, neki su od njih bili i protivnici novoustrojene društvene i političke vlasti, što je potvrdio u nekoliko izvješća obavještajac ROC-a Jole. Tako u jednom od 15. rujna 1943. čiji je primalac izvjesni »drug«, bez broja, navodi »pošto nemaju ljudi a u žurbi da preuzmu civilnu vlast, na mnoge položaje su se uvukli narodni ljudi«. Nažalost, to im pred »narodnom« revolucionarnom vlašću ne će uskoro biti nikakva olakotna okolnost.
Nastavlja se
