Novoimenovani šibenski gradonačelnik i Općinski odbor s ciljem materijalne pomoći brojnim sumještanima aktivirali su i rad Javne dobrotvornosti, organizacije koja je osnovana još u vrijeme francuske uprave u Šibeniku, a financijski se nastojala brinuti o gradskoj sirotinji, beskućnicima, ubogima i zapuštenoj djeci te starcima bez odgovarajuće skrbi s ciljem apeliranja na imućnije građane da pomognu onima kojima je pomoć najpotrebnija. Osim toga, organizirao je pučku kuhinju i donio odluku da se gradske vlasti unatoč silnim poteškoćama pobrinu kako bi u općoj nestašici svi građani primali kruh te određene količine šećera, ulja, soli i sapuna. U Šibenik su također iz Bihaća 2. studenoga 1943. dopremljena tri vagona brašna, ječma i tjestenine koji su se dijelili građanima. Zbog promidžbenih razloga u dokumentu Ozne (dopis ROC-a, Šibenik, Informativnomu odsjeku Štaba VIII. korpusa NOV-a Jugoslavije) od 9. studenoga 1943., broj 514., navodi se da nikakva hrana nije bila dijeljena stanovništvu Šibenika s ciljem onemogućavanja normalizacije stanja u gradu i jačanja nezadovoljstva protiv nove vlasti. Krajem studenoga 1943. situacija u Šibeniku postajala je svakim danom sve teža i zbog sve učestalijih i razornih savezničkih bombardiranja, u kojima je poginulo 300-tinjak civila. Mnogi su zbog toga napuštali grad, a među njima je bio i gradonačelnik Ante Blažević, pa je za v.d. novoga načelnika Šibenika i v.d. kotarskoga predstojnika za kotar Šibenik imenovan kapetan korvete bivše jugoslavenske ratne mornarice Miren Blaž. Međutim, on je tražio vezu s partizanima i davao im dosta važne obavijesti, a naposljetku je u rujnu 1944. otišao u ratnu mornaricu Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije.
Šibenik je 29. studenoga 1943. posjetio dr. Mladen Lorković kako bi se susreo s predstavnicima gradskih vlasti i biskupom Jeronimom Miletom pokušavajući stvoriti pozitivno raspoloženje građana prema vlasti NDH, no to nije urodilo očekivanim plodom jer je od tada počeo još masovniji odaziv Šibenčana u partizanske postrojbe.
Zbog nepovoljne situacije na bojišnicama, posebice u jugoistočnoj Europi, njemačke su oružane snage 10. listopada 1944. odlučile povući se iz Dalmacije. Povlačenje njemačke vojske iz Dalmacije jugoslavenska je historiografija tendenciozno opisivala kao završno ofenzivno djelovanje partizanskih divizija na prostoru Dalmacije s ciljem protjerivanja njemačkih oružanih snaga. U tom kontekstu, prema jugoslavenskoj historiografiji, započela je i Šibenska operacija čiji je cilj bio protjerivanje tamošnje njemačke vojne skupine Allerman. Dr. sc. Mikulandra u doktorskoj disertaciji temeljem dokumenata analitički, gotovo kirurški, secira opise oružanoga razbijanja spomenute njemačke borbene skupine i »oslobađanja« Šibenika. Nema potrebe spominjati sve nelogičnosti jugoslavenske historiografije u prikazu tijeka partizanske Šibenske operacije, dovoljno je istaknuti tek jednu: »Dakle, u vrijeme kad prvi dio 1. dalmatinske brigade ulazi u Šibenik, njemačke postrojbe su oko 16 km cestovno udaljene od njih, što argumentirano isključuje borbu oba dijela 1. dalmatinske brigade i njemačkih postrojbi. Zapravo, nedvojbeno nam pokazuje način na koji partizani ulaze u grad Šibenik. Dakle, dio 1. dalmatinske brigade je čekao da Nijemci napuste grad, a potom ušao u grad bez ikakve borbe.« Jasno, to ne znači da se na širem području nisu vodile borbe između partizanskih i njemačkih postrojba u povlačenju.
Znajući smjer povlačenja njemačke vojske, koja nije imala izbora nego samo preko cestovne komunikacije Šibenik – Drniš jer su Saveznici srušili most na rijeci Krki kod Skradina, partizani su ih spremno dočekali i u predjelu Debeljaka stotinjak ih u izravnoj borbi likvidirali i određen broj zarobili. Potom su zarobljenike, među kojima je bilo i ranjenika, koji su po međunarodnom ratnom pravu predajom ili zarobljavanjem imali status civila, odveli do jame Golubinke u Dubravi na lokaciji Mirlović Zagora, gdje su ih strijeljali i bacili u jamu. Kad se jama Golubinka napunila posmrtnim ostatcima, partizani su u jamu bacili eksploziv. Treba imati u vidu da je određen broj njemačkih vojnika, koji su se predali ili su bili zarobljeni prilikom Kninske operacije, odveden u logor ili šibenski zatvor, odakle su gotovo svaku noć u prosincu 1944. odvođeni do jame Golubinke gdje su likvidirani. Da bi se prekrile masovne likvidacije vojnih zarobljenika bez suđenja i ublažile međunarodne osude, komunistička historiografija stvorila je povijesnu prijevaru koja se manifestirala u lažnom prikazivanju i manipuliranju događajima. Naime, žrtve su prikazivane kao aktivni vojnici, narodni neprijatelji koji su ubijeni u borbi tijekom borbenoga djelovanja hrabrih partizanskih jedinica.
Dio toga sustavnoga neistinitoga prikazivanja događaja su i žrtve vezane uz Šibensku operaciju pogubljene nakon dolaska partizana. Među šibenskim uglednicima, intelektualcima i drugim zaslužnim osobama javnoga života bio je i dr. Ivo Guberina, svećenik, profesor i kulturni djelatnik, voditelj Pjevačkoga društva »Krešimir«. Njemu su komunisti prilikom saslušanja 1945. zamjerili da je prilikom obnašanja nastavničke funkcije u biskupskom sjemeništu u Šibeniku »sjemeništarce odgajao u strogom katoličkom, velikohrvatskom i ustaškom duhu, a to je propagirao i uveličavao među članovima pomenutog društva«. Neposredno nakon saslušanja su ga, očekivano, likvidirali.
Nastavlja se
