Sve poratne pojedinačne i masovne likvidacije zarobljenih vojnika, kao i civila: političara, svećenika i drugih istaknutih građana, te uhićenja i istrage provodila je od početka ustroja »narodne vlasti« Ozna šibenskoga područja. O njezinoj metodologiji, praksi i učincima svjedoči izvješće Opunomoćstva Ozne šibenskoga područja od 23. studenoga 1944., dakle samo 20-ak dana nakon ulaska partizana u grad: »Od počinjenih neispravnosti treba naglasiti vršenje hapšenja na svoju ruku, a u ponekim slučajevima i sprovadjanje samog postupka n.p. K.N.O.O. Šibenik u suglasnosti sa K.K.K.P.H. za Šibenik vršio je niz neovlaštenih hapšenja i likvidiranje… Istovremeno sa vojnim likvidiranjem neprijateljskih uporišta vršilo se političko razbijanje protivnika.« Razvidno je iz toga u nizu sličnih dokumenata da nova vlast sasvim otvoreno priznaje primjenu neograničenoga revolucionarnoga nasilja.
Za kakvo-takvo formalnopravno pokriće bio je zadužen spomenuti vojni sud šibenskoga područja, koji je odmah, već 8. studenoga 1944. počeo s donošenjem osuđujućih presuda, redovito rabeći floskulu »narodni neprijatelj«, na kazne smrti ili prisilnoga rada, na gubitak temeljnih ljudskih prava i konfiskaciju imovine. Tada je pod sudskim brojem 50/44. osuđeno šest građana Šibenika, a koliko je suđenje bilo utemeljeno na načelima pravde i pravednosti vidi se već iz sljedeća dva primjera.
Gildo Beader, učitelj iz Šibenika, po nacionalnosti Hrvat, civil, u presudi se tereti da je bio »nepopravljivi mačekovac« i da je dezertirao iz NOV-a. Koliko je optužba lažna i apsurdna govore činjenice da se nije želio prikloniti ni jednoj zaraćenoj strani te uopće nije bio u ratu.
Ivanica Čelar, pok. Ante, iz Šibenika, po nacionalnosti Hrvatica, civil, okrivljena je za suradnju s okupatorom i da je protivnica NOP-a bez ijednoga dokaznoga argumenta.
Na sud su svi uhićenici dovođeni iz šibenskoga zatvora, koji je odmah po ulasku partizana formiran u bivšim prostorijama sudskih zatvora, i iz radnoga koncentracijskoga logora, koji je bio smješten na položaju Jurasi. Znakovit je i statistički odnos između broja osuđenih presudama Vojnoga suda oblasti VIII. korpusa NOVJ-a pri Komandi šibenskoga područja i izvanzakonskih likvidacija bez suda i presude, koje su provodile postrojbe NOVJ-a 1944. na području Šibenika. Naime, u nešto više od mjesec dana pri kraju 1944. bilo je 3,6 puta više osuđenih na smrtnu kaznu i likvidiranih bez osude u odnosu na osuđene na zatvorske kazne, prisilni rad, gubitak temeljnih ljudskih prava i konfiskaciju imovine. Od 24 osobe koje su osuđene na zatvorske kazne, prisilan rad, gubitak temeljnih ljudskih prava i konfiskaciju imovine po nacionalnoj strukturi 45,8 % su Hrvati, 29,1 % nepoznate nacionalnosti, 12,5 % Srbi, 8,3 % Talijani i 4,1 % Nijemci. Od 87 osuđenih na kaznu smrti i likvidiranih bez osude 65,5 % su nepoznate nacionalnosti, 28,7 % su Hrvati, 2,2 % Srbi, 1,1 % Nijemci, 1,1 % Slovenci i 1,1 % Talijani. Po spolnoj strukturi od 87 osuđenih na kaznu smrti i likvidiranih bez osude 82,7 % žrtava su muškarci, 10,3 % neutvrđenoga spola i 6,8 % su žene.
Kao što je rečeno, odmah nakon ulaska NOVJ-a u Šibenik 3. studenoga 1944. počeo je period u kojem su jugoslavenske postrojbe na području Šibenika, u skladu s presudama i odlukama tamošnjega vojnoga suda, intenzivno provodile sustavne likvidacije civila i vojnih zarobljenika. Osim toga, provodile su se i likvidacije ne samo bez suđenja, nego i bez bilo kakve evidencije. Prema djelomičnim materijalnim nalazima te pojedinim dostupnim i sačuvanim izvornim dokumentima, najveća pojedinačna stratišta likvidiranih osoba 1944. na području Šibenika nalaze se na dvjema lokacijama u gradu, starom groblju u Šibeniku i šumi sv. Mare u šibenskom polju, te na jednoj lokaciji u neposrednoj blizini grada u Dubravi, uz spomenutu jamu Golubinku koja je stratište zarobljenih njemačkih vojnika.
Nastavlja se
