Još apsurdniji pravosudni slučaj od onoga spomenutoga u prošlom nastavku, slučaja Ante Blaževića osuđenoga na smrt tjedan dana nakon što je pogubljen, likvidacija je Šibenčanina fra Andrije Zjačića, župnika u Lišanima, člana Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja sa sjedištem u Splitu.
Partizani su ga uhitili, odveli iz Lišana i likvidirali između 10. i 14. siječnja 1944. Nije moguće utvrditi točan datum njegove likvidacije. U prvom izvoru, proglasu Narodnooslobodilačkoga odbora Vodice »narodu vodičkoga kotara« od 13. siječnja 1944., narod se izvješćuje o sudbini fra Andrije ističući kako su ga »civilno i vojno-pozadinske vlasti smatrajući njegov rad protunarodnim i izdajničkim uhapsile i kaznile onako kako je svojim radom i zaslužio«, razvidno je da je fra Andrija u vrijeme kada je sastavljan proglas 13. siječnja 1944. već bio likvidiran, a u drugom izvoru svjedokinja ubojstva navodi da su partizani fra Andriju likvidirali 14. siječnja 1944. Za provođenje njegove likvidacije trebala je postojati velika količina inkriminirajućega dokaznoga materijala uz partizansko. Isključivo osobna promišljanja bilo kojega pojedinca, koja čak nisu ni javno izrečena, nisu mogla i nisu smjela biti razlogom izvršenja ničije likvidacije, pa ni fra Andrije. Naime, partizani su »smatrali njegov rad protunarodnim i izdajničkim« i tako ga prikazali narodu, što je potpuno nepriznavanje međunarodnoga prava. Po njihovu mišljenju on se javno prikazivao kao da se ne bavi politikom i da se bavi svojim vjerskim dužnostima, a zapravo mu je, kako su partizani prosudili, »bila draža njegova protunarodna, izdajnička politika nego krunica i oltar«. Prema mišljenju partizana, njegov se rad sastojao u rušenju i potkopavanju narodne borbe, nastojao je na svaki način prikriti svoju mržnju prema NOB-u, bio je neumoran u svom podlom radu, uvijek je omalovažavao i napadao najbolje partizanske drugove u Lišanima i govorio da su oni krivi što je narodna vlast, radi kazne, konfiscirala imovinu lišanskih izdajica, koji su i drugi put prešli na stranu neprijatelja. Gotovo dvije godine nakon likvidacije Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača u svojoj odluci proglasila je katoličkoga svećenika o. Zjačića zločincem. Nakon toga slijedio je sudski proces u kojem je javni tužilac okruga Šibenik u siječnju 1947. podigao optužnicu protiv o. Zjačića, koji je tada bio već tri godine mrtav, zbog kaznenoga djela protiv naroda i države koje je detaljnije okvalificirano kao poticanje na rušenje narodnooslobodilačke borbe i pokolj srpskoga stanovništva u Lišanima i neposrednoj okolici.
Okružni narodni sud u Šibeniku osudio je naknadno u prvoj polovici 1947. mrtvoga o. Zjačića na kaznu smrti, gubitak građanskih i političkih prava te na kaznu konfiskacije imovine.
Osim naknadnih presuda izrečenih nakon pogubljenja, partizanski su sudovi često prakticirali i nemogućnost bilo kakvih žalbi osuđenih na presudu. Tako je npr. presudom Vijeća Vojnoga suda oblasti VIII. korpusa NOVJ-a pri Komandi šibenskoga područja od 8. studenoga 1944. »u ime naroda Jugoslavije« 12 građana Šibenika proglašeno narodnim neprijateljima zbog njihova »protunarodnog rada, izdaje naroda, saradnje sa okupatorom i ratnog gomilanja imetka na štetu naroda« te su osuđeni na kaznu smrti strijeljanjem, trajan gubitak građanskih prava te na konfiskaciju cjelokupne imovine. Kazne smrti strijeljanjem izvršene su odmah. Takvo postupanje, bez ikakva prava na žalbu, upućuje samo na jedan zaključak: da su optužnice sinteza mržnje i nesnošljivosti prema drugačijoj političkoj ideologiji. U prilog spomenutoj tezi najbolje, dakle, svjedoči činjenica da optuženi na tako drastičnu kaznu, kao što je smrtna kazna, nisu imali ni formalno pravo žalbe.
Takva se metodologija primjenjivala, razumije se, po izravnoj naredbi najviših partijskih vrhova, što je očito i iz izvješća Drage Desputa, člana Sudskoga odsjeka Glavnoga stožera NOV-a i PO-a Hrvatske, koji je upućen CK KPH, o radu vojnih sudova i obračunu s »narodnim neprijateljima« u Dalmaciji 17. siječnja 1945. Pod uredovnom bilješkom broj 2. navodi se da se u presudi od 8. studenoga 1944. pod sudskim brojem 50/44 kazneni predmet nije istraživao pred tim sudom niti je sud održao javno suđenje. »Prema zahtjevu Opunomoćstva OZN-e Šibenskog Područja, ovaj Sud je naknadno sastavio presudu, radi javnog oglašavanja iste u Šibeniku…« Osim toga takav je postupak kao izniman, prema priopćenjima dobivenim od Opunomoćstva OZN-e u Šibeniku, bio dirigiran od viših faktora i odobren od nadležnih političkih funkcionera.
Naime, »Uredba Vrhovnog štaba o vojnim sudovima« od 24. svibnja 1944. i dalje je bila jedini kaznenopravni temelj za suđenje, a vojni sudovi revolucionarna tijela nadležna za sva kaznena djela. Detaljnom analizom te uredbe može se proniknuti u pravosudne kvalitete cjelokupne tadašnje sudske prakse. One se manifestiraju npr. u čl. 27.: »Kod ustanovljenja istine o djelu i krivnji optuženoga sud nije formalno vezan ni za kakva dokazna sredstva, već donosi svoju odluku po slobodnoj ocjeni.«
Nastavlja se
