U prošloj su nizanki citirane neke odredbe »Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima« iz kojih je lako zaključiti da su one za partizansko-komunističke vlasti, ne samo u Šibeniku i Hrvatskoj, nego i cijeloj onodobnoj Jugoslaviji, bile daleka znanstvena fantastika. Nije zgorega, u kontekstu presuda na smrt, nakon što su žrtve već bile pogubljene (slučaj franjevca Andrije Zjačića i drugih), samo ukratko spomenuti i čl. 66. Općih odredaba konvencije u kojem stoji da se »nad ratnim zarobljenikom izrečena smrtna kazna ne će izvršiti prije isteka roka od najmanje tri mjeseca računajući od dana priopćenja«.
Da ratno i posebice poratno krvoločno lice nove revolucionarne vlasti bude umiveno, sprano od krvi nevinih i poprimi dobroćudni izraz, bila je zadaća komunističkoga Agitpropa – presađenoga ruskoga državnoga »Odjela za agitacije i propagande« na jugoslavensko tlo. Njegova je aktivnost bila bitno usmjerena na oblikovanje javnoga mnijenja s ciljem ostvarivanja osnovnih zamišljenih koncepata i utvrđenih ideoloških smjernica, koje jasno određuju tko su okupatori, neprijatelji, izdajice i njihovi pomagači. Također su nudile smjernice u borbi protiv njih i preporučivale konkretne kaznene postupke. Novine svagdje od svih modela informiranja imaju najveću utjecajnu moć na javno mnijenje, pa se tako ideološko školovanje masa za novo socijalističko društvo sustavno provodilo i u poratnom Šibeniku. Do partizanskoga ulaska u Šibenik 3. studenoga 1944. na području grada povremeno izlaze »Vijesti« i »Narodni vjesnik«, koje je izdavao okružni Narodnooslobodilački odbor Šibenik. Od 3. studenoga 1944. »Vijesti« izlaze nekoliko puta tjedno ovisno o događanjima i količini informacija, a izdaje ih Odbor Jedinstvene narodnooslobodilačke fronte za okrug Šibenik. U njima su osim očekivanih promidžbenih partizanskih aktivnosti objavljivane i neargumentirane i provokativne poruke s apsolutnim političkim interpretacijama. Uz spomenuta dva glasila građanima Šibenika, posebice nakon 3. studenoga 1944., dostupna je i »Slobodna Dalmacija«, glasilo Narodne fronte za Dalmaciju, koja je tiskana u Splitu.
U tom kontekstu treba također spomenuti da su lokalne prilike i posebnosti prezentirane preko brojnih letaka i brošura koje su članovi NOO-a Šibenik kao predstavnici najvišega lokalnoga partizanskoga tijela često distribuirali po ulicama Šibenika.
Politička kampanja čiji su se opći direktivni naputci bavili unutarnjim neprijateljima i kontrarevolucijom, te pojedinačne i masovne likvidacije koje su partizani provodili tijekom 1944. u Šibeniku, rezultirale su atmosferom straha i nametanjem krivnje svim građanima Šibenika koji nisu pristupili partizanskomu pokretu ili ga podržavali, živeći pod stalnim teretom sumnje da su narodni neprijatelji. Za ilustraciju i razumijevanje takvoga ozračja i prakse dovoljno je navesti tek nekoliko primjera. Iz naslova članka »Slobodne Dalmacije« od 5. studenoga 1946. »Ratni zločinac dr. Ante Nikolić, veliki župan t.zv. NDH u Kninu«, jasno je da je riječ o suđenju dr. Anti Nikoliću, ustaškomu velikomu županu Velike župe Bribir-Sidraga. U njemu se ističe da je »spomenutog zlikovca i koljača Narodni sud u Kninu osudio na kaznu smrti strijeljanjem«, međutim u tom je članku uz sadržajnu i formalnu nedosljednost prisutan i otklon od bilo kakvih konkretnih činjenica. U njemu se navodi da su tijekom njegova obnašanja dužnosti velikoga župana izvršena mnoga masovna i pojedinačna strijeljanja i odvođenja Srba u nepoznato, logore, jame, ali bez jednoga konkretnoga slučaja ili imena barem jedne žrtve.
Konstruktori tadašnjega medijskoga prostora u Šibeniku po ideološkim smjernicama nisu, dakako, mogli među reakcionarnim i kontrarevolucionarnim skupinama zaobići Katoličku Crkvu. U mnoštvu populističko-propagandnoga štiva zatrovanoga zadrtim političkim idejama znakovit je članak »Izdajnički rad Longića« objavljen u »Vijestima« 27. siječnja 1945., u kojem autor Gušte Šprljan, predsjednik Okružnoga odbora Jedinstvene narodnooslobodilačke fronte Šibenik, uz ostalo, navodi postupke koje je potrebno primijeniti protiv don Ive Gregureva (ispravno je Grgureva, op.a.). Članak je ogledni primjer nesnošljivosti i tvrdnji o neupitnoj krivnji svećenika/zločinca, koji je sudjelovao u mnogim zločinima, a da se pritom ponovno ne spominje ni jedan konkretan zločin ni bilo kakav drugi dokazni materijal koji bi potkrijepio tešku optužbu. U nastavku autor zaključuje da treba što prije uhititi don Ivu i osuditi ga na najtežu kaznu: »Visoka, ali ne preveć, mršavo crna spodoba u odjelu gavranove boje šetala se je komotno kroz naš okrug… koristeći svoje zvanje i položaj, u ulozi nekog svetca utješitelja i pomoćnika puka… Taj zločinac u svojoj podmukloj raboti da se što bolje zamaskira, zauzeo se je tu i tamo za nekog pojedinca. Okorjeli zločinac sa bezbroj zločina i kao takvom treba najoštrije suditi.«
Takva nesnošljivost prema pripadnicima Katoličke Crkve posebno je dolazila do izražaja od druge polovice 1946. prilikom suđenja zagrebačkomu nadbiskupu Alojziju Stepincu kao hijerarhijski najviše pozicioniranomu velikodostojniku Katoličke Crkve u Hrvatskoj. Tada su gotovo svi federalni, nacionalni i lokalni čimbenici komunističkoga sustava medijskom agitacijom zahtijevali »nemilosrdnu kaznu za protunarodni izdajnički rad nadbiskupa Stepinca«. Objavljivani su odabrani dokumenti i, očekivano, izostavljena dokazna građa koju je Vrhovnomu sudu u Zagrebu podnijela obrana. U tom kontekstu na drugoj konferenciji NF-a grada Šibenika koja je održana 10. listopada 1946., jedan dan prije donošenja presude nadbiskupu, zaključeno je da je optužba protiv Stepinca u potpunosti opravdana: »400 radnika namještenika, žena i omladinaca odlučno je ustalo u obranu u krvi izvojevanih tekovina NOB-e i tražilo da se bez samilosti stane na put protunarodnom radu jednog dijela klera i njihovog poglavice nadbiskupa Stepinca. Konferencija je burno pozdravila prijedlog da se javnom tužiocu Hrvatske uputi brzojav« (»II. konferencija NF-a grada Šibenika«, »Slobodna Dalmacija«, br. 530., 10. listopada 1946., str. 3.).
Završetak
