U aktualnoj polemici i nadmudrivanju političara o tome tko je u pravu kada se odlučuje o izboru između profesionalne vojske i proširivanju vojne obveze valja upozoriti na neke načelne probleme. Je li bolje imati samo profesionalnu vojsku ili je bolje obveznim vojnom rokom osposobljavati građanstvo, kako bi se u slučaju potrebe mogla braniti domovina? Problem treba rješavati uzimajući u obzir politička, ustavnopravna i stručna pitanja, koja treba analizirati sa svih tih gledišta i uz prihvaćanje međusobnih ovisnosti. Mediji i političari imaju o svemu tome svoja »stručna« mišljenja iako u pravilu nisu ni pročitali zakonske propise koji reguliraju tu problematiku. Tako se stvara ozračje u kojem svi sve znaju, a kada svi sve znaju, često se ne zna tko što zna.
Budući da je Hrvatska pravna država, treba ponajprije citirati zakonske propise koji se odnose na određeni problem, pročitati ih i tada izvoditi zaključke za moguća daljnja rješenja.
Ponajprije treba poći od mjerodavnih propisa uzimajući u obzir njihovu međusobnu hijerarhiju. Navođenjem propisa (to je uobičajena praksa u našoj kolumni) omogućujemo građanima da sami izvode zaključke o izjavama političara, njihovoj vjerodostojnosti i stručnosti, osobnom provjerom propisa.
Poučeni iskustvom Domovinskoga rata, Hrvatska se tzv. božićnim Ustavom (Narodne novine br. 56/90) politički i pravno opredijelila za obvezni vojni rok, propisavši u članku 47. stavak 1. da je »vojna obveza i obrana Republike Hrvatske dužnost svih za to sposobnih državljana«.
Doslovnim gramatičkim tumačenjem te odredbe obuhvaćeni su tom obvezom svi hrvatski državljani neovisno o tome žive li u zemlji ili u inozemstvu (dakle i dijaspora). Također bi obuhvaćala i gastarbajtere, bilo gdje u svijetu. Međutim, u provedbi to nije tako pa je očito da je takva odredba Ustava bila previše sveobuhvatna te bila lako u provedbi prešutno izigravana, dakle neprovediva kao obveza.
Mogućnost izigravanja obveze služenja vojnoga roka dopušta odmah i sljedeći stavak 2. citiranoga čl. 47. Ustava, koji propisuje: »Dopušten je prigovor savjesti onima koji poradi svojih vjerskih ili moralnih nazora nisu pripravni sudjelovati u obavljanju vojničkih dužnosti u oružanim snagama. Te su osobe obvezane ispunjavati druge dužnosti određene zakonom.«
Kako se svatko može pozivati na svoju savjest (vjerski ili moralni razlozi), nitko je drugi nije ovlašten provjeravati ili ocjenjivati. Stoga je u tom smislu pravo na priziv savjesti zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i međunarodnim pravom, a potvrđeno je, u više navrata, i u praksi Europskoga suda za ljudska prava. Dakle, savjest je subjektivno mjerilo vlastitoga ponašanja u odnosu na određene životne situacije. Međutim, moglo bi se postaviti pitanje koliko je bilo opravdano unošenje odredbe o pravu na prigovor savjesti kada je riječ o služenju vojne obveze, kojoj je svrha obrana zajedničke domovine.
Zato bi prigodom preispitivanja odnosa obveze služenja vojnoga roka vezano uz prigovor savjesti trebalo mijenjati Ustav RH pa nakon toga mijenjati još najmanje dva zakona u kojima se propisuju odnosi građana prema obrani i civilnoj zaštiti.
Prije svega to je Zakon o obrani (Narodne novine br. 73/13 do 70/19) koji je donesen i mijenjan nakon božićnoga Ustava, koji u svojem čl. 24. dopušta »prigovor savjesti«, nakon kojega se može odrediti civilna služba.
Također valja uzeti u obzir i odredbu čl. 18, koji u stavku 1. točka 2. propisuje mogućnost posebnoga dragovoljnoga vojnoga osposobljavanja. U članku 26. razrađuju se pojedinosti vezane uz dragovoljno osposobljavanje pa se među ostalim određuje da se na dragovoljno vojno osposobljavanje mogu uputiti, do posljednjega dana kalendarske godine u kojoj navršavaju 30 godina, državljani Republike Hrvatske koji se za to prijave u mjerodavnu ustrojstvenu jedinicu Ministarstva obrane. Na dragovoljno vojno osposobljavanje mogu se uputiti i žene u skladu s odredbama toga zakona. Dragovoljnim vojnim osposobljavanjem stječu se potrebna znanja i vještine za služenje u pričuvnom sastavu Oružanih snaga i ispunjava se jedan od propisanih uvjeta za prijam u djelatnu vojnu službu.
Vezano uz to valja spomenuti i Zakon o civilnoj službi (Narodne novine, br.25/03, 76/07 i 105/07) koji u svojem članku 6. također propisuje da se zahtjev za civilnu službu zbog izjavljenoga »prigovora savjesti« može podnijeti nakon novačenja, pa čak i za vrijeme služenja vojnoga roka.
Politički se možemo opredijeliti za daljnje jačanje profesionalne vojske uz dodatno pojačavanje obveze služenja redovite vojne obveze za ostale građane ili za isključivo jačanje samo profesionalne vojske. Kod odluke o tome ekonomske mogućnosti države moraju biti također uzete u obzir jer samo profesionalnu vojsku mogu si priuštiti bogatije zemlje i narodi. U profesionalnu vojsku u drugim državama mogu ulaziti i stranci, a za njih nije mjerodavan moral ni domoljublje, nego novac.
