Jedva sam se rodio kad je stari pokvarenjak Polanski snimio »Bal vampira«, a odgledao s pristojnim jugokaskanjem od nekoliko godina koliko je drugovima cenzorima trebalo da shvate nema li u filmovima kakvih otvorenih ili prikrivenih napadaja na tekovine komunizma. Taman u dobi da još ne shvatim što je to parodija, pa da se plašim lažnih vampira i vampirica koji su se, zapravo, izrugivali s vampirlukom raznoraznim (pa i takvim da film danas ne bi prošao novonormalne cenzore). »Naš«, jugoslavenski (a opet hrvatski Papićev) film »Izbavitelj« – s ljudima štakorima koji su zauzeli sve ključne pozicije u društvu, a sastaju se tajno na elitnim zabavama prepunima ića, pića i ostalih glavnih grijeha – pojavio se kad sam već bio fakin i bio mi je to prilično napet i strašljiv film. Ali onda su mi, filmski kritičari i školski profesori, rastumačili da je to film o tome kako je rastao fašizam pa mi je odmah postao manje napet, s obzirom na to da sam ja srednjoškolac naivac pomišljao da taj film na slikovit način, uz pomoć štakora u odijelima, kritizira tadašnje socijalističko doba i birokraciju.
Zbiljska svakodnevica, s neizbježnim odrastanjem unatoč odupiranju, s ratom i nepobjedivim kreditima, izbacila je svaku metaforu i simboliku iz mojega života, uključujući i sjećanje na »Bal vampira« i »Izbavitelja«, unatoč periodičkim izbornim pokušajima raznih političara da se ponude kao izbavitelji države iz gospodarskih kriza i smeće-rejtinga. I onda, sad zadnjih dana, u jeku sveprisutne korone koja nam ne da disati čak i kad smo na nju negativni, odjednom i zajedno – i to sad uživo a ne na filmskoj vrpci – pojaviše se i balovi, i vampiri, i izbavitelji! Pa saznasmo da nam se graditelji države, znači valjda »Hrvatine« – poslovnjaci, političari, ministri, predsjednici sadašnji i bivši – okupljaju potajice u izbaviteljskim klubovima, na raskošnim gozbama u oskudnim vremenima. A istodobno se na javnim pozornicama, pred mikrofonima i očima kamera – naravno uz poštovanje svih epidemioloških mjera (oh, sreće žive za organizatore jer tko bi napunio cijele dvorane) – događaju »balovi« junaka iz Transhrvatske. Onih s početaka prošloga stoljeća (i potomaka im) koji Hrvatsku ne da nisu htjeli, nego su devedesetih – mahom sa sigurne udaljenosti od ratnih »ludosti« – otvoreno protiv nje zborili, a suze ronili za onom bivšom državom, da bi se od njihovih kritika, tužaljki i žalopojaka dalo ispuniti i puno deblje knjige od ovih koje sad predstavljaju kao »spomenike prošloga doba«, u kojem su ti okupljeni transdiplomati, političari, profesori, glumci, žbiri i novinari, kako sami posvjedočiše, »druga Tita« vidjeli kao »nešto nadnaravno, nestvarno i nezemaljsko«! Božansko, rekli bi vjernici. Il vampirsko?…
Pa se sad sluđeno pitam: Ako sam onda bio premlad i nezreo da shvatim »Bal vampira« i »Izbavitelja«, nisam li sad već postao prestar i dementan da shvatim taj današnji »Bal izbavitelja«?! Posebice to kako nam se dogodio u slobodnoj, samostalnoj, neovisnoj… Kojoj?
