Pravna nesigurnost glede zaposlenja ili obavljanja samostalne djelatnosti nakon određene dobi, a posljedično s time i nezadovoljstvo građana sa stalnim i nedorečenim izmjenama propisa zdravstva, mirovina i rada, stalno se ponavlja. Kako to izgleda u praksi pokazuje primjer liječnice koja je kao pedijatar propisima »utjerana« na obavljanje privatne prakse u mreži javne zdravstvene službe, a odmah je nakon toga opet istim propisima bila »istjerana« u mirovinu.
Godine 2008. toj je liječnici Hrvatska liječnička komora izdala odobrenje za samostalan rad do kraja prosinca 2014. Liječnica je rođena početkom 1947. g., što znači da bi prema odobrenju za samostalan rad do kraja 2014. mogla obavljati samostalnu liječničku djelatnost, do svoje 67. godine. Nakon toga Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi svojim je rješenjem od srpnja 2010. odobrilo rad u privatnoj praksi na temelju koncesije, čak na rok od 10 godina, s tim da se početak rada računa od rujna 2010. Dakle, dopušta joj se mogućnost privatnoga rada do rujna 2020., odnosno do njezine 73. godine. U tom rješenju navodi se da se rad u privatnoj praksi odobrava uz uvjet prethodno sklopljenoga ugovora s Hrvatskim zavodom za zdravstveno osiguranje. Takav je ugovor sklopljen u kolovozu 2010., s tim da je u čl. 19. bilo posebno uglavljeno da se primjenjuje od 1. rujna 2010., odnosno do sklapanja novoga ugovora.
No već u studenom 2011. (dakle nakon proteka samo 14 mjeseci) liječnica dobiva pismenu obavijest kojom je obaviještena da joj pravo na obavljanje privatne prakse u mreži javne zdravstvene službe prestaje »po sili zakona« (čl. 159. st. 2. Zakona o zdravstvenoj zaštiti, NN br. 150/2008) zbog doživljenja 65 godina (početkom ožujka 2012.) i ostvarenja 20 godina staža osiguranja. Liječnica odmah podnosi prigovor ministru zdravstva odnosno zahtjev za produljenje koncesije. U svojem zahtjevu podsjeća na tijek događanja i njezina usmjeravanja na odluku o obavljanju privatne prakse na temelju koncesije. Posebno naglašava da je nadležnomu ministru zdravstva podnijela zahtjev za produljenje obavljanja privatne prakse u smislu odredbe čl. 159. stavak 3. Zakona o zdravstvenoj zaštiti po kojem iznimno u slučaju ugroženosti pružanja zdravstvene zaštite ministar može zdravstvenim radnicima odobriti produljenje obavljanja privatne prakse do navršenih 70 godina.
Liječnica kao dokaz prilaže kopiju svoje molbe kojom traži produljenje barem do 31. prosinca 2012., a posebice u svojem zahtjevu za produljenje koncesije, upozorava još na sljedeće činjenice i okolnosti: »Poštovani g. Ministre, u povodu pismene obavijesti primljene u studenom 2011. g. od Zagrebačke županije – Upravni odjel za zdravstvo i socijalnu skrb, kojom me izvještavaju da mi pravo na obavljanje privatne prakse u mreži javne zdravstvene službe prestaje po sili zakona početkom ožujka 2012. g. (tada navršavam 65. g. života) a prema odredbi čl. 159. st. 2. Zakona o zdravstvenoj zaštiti, zbog doživljenja 65 godina starosti i ostvarenja 20 godina staža osiguranja, podnosim ovu molbu za produljenje te iznosim slijedeće okolnosti kao razloge: 1/ Hrvatska liječnička komora RH izdala je u prosincu 2008. g. Odobrenje za samostalan rad do zaključno 19. prosinca 2014; 2/ Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi svojim je rješenjem od srpnja 2010. odobrilo rad u privatnoj praksi na temelju koncesije na rok od 10 godina, s početkom rada od rujna 2010. 3/ U točki 3. tog rješenja navodi se da se rad u privatnoj praksi odobrava uz uvjet prethodno sklopljenog ugovora s Hrvatskim zavodom za zdravstveno osiguranje. Ugovor je sklopljen u kolovozu 2010. s tim da je u čl. 19. ugovora uglavljeno da se privremeno primjenjuje od rujna 2010. do 31. prosinca 2010. g. odnosno do sklapanja novog ugovora; 4/ Zakon o zdravstvenoj zaštiti, odnosno čl. 159., primjenjuje se od 1. 1. 2009. g. što znači da je u momentu sklapanja ugovora o koncesiji koji je zaključen na 10 godina bila ugovornim strankama poznata zakonska mogućnost prestanka obavljanja privatne prakse u mreži javne zdravstvene službe s navršenjem 65 godina života kao i iznimna mogućnost da ministar može odobriti obavljanje te prakse do navršenih 70 godina života; 5/ Međutim, budući da je prvim rješenjem od Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi (srpanj 2010) odobrena privatna praksa na rok od 10 godina, s početkom važenja od rujna 2010. g. a na temelju prethodno sklopljenog ugovora s Hrvatskim zavodom za zdravstvo, proizlazi da bi to odobrenje trebalo važiti do rujna 2020. Meni je jasno da to odobrenje može važiti ipak najdulje do moje 70-te godine života (čl. 159. st. 3.); 6/ Na osnovi svega toga izvodim zaključak da ja kao druga ravnopravna ugovorna strana tog odnosa planiram svoje financijske, kreditne i druge obveze, pa s time u skladu i prekid obavljanja djelatnosti. Zato umjesto do rujna 2020. g. pristajem da ugovorni odnos prestane već s danom 31. prosinca 2012., kako bih ostvarila svoj odlazak u mirovinu s 1. 1. 2013. g. 7/ Zbog toga, a posebice zbog gore navedenih neusklađenosti, molim da u skladu s tada važećim ovlaštenjem Ministra a prema čl. 150. st. 2. i 3. Zakona, odobri produljenje rada u privatnoj praksi do konca 2012. g.«
Slučaj je okončan tako da je liječnica molila milost da joj se dopusti rad barem do konca 2012. g. i da je našla spas u mirovini, iako je planirala obavljati svoju djelatnost do 2014., tj. do doživljenja 67 godina. Tada bi ostvarila i koju godinu više mirovinskoga staža. Poznato je da osobe s visokom stručnom spremom, posebice liječnici kojima studij traje pet godina, ne mogu do 65. godine ostvariti puni mirovinski staž te su zbog toga oštećeni u izračunu visine mirovine, ali i ispunjenja posebnih uvjeta vezanih uz staž. To je također jedna od mogućih razloga odlaska u inozemstvo.
Navedeni slučaj klasičan je primjer nesuradnje između tijela državne vlasti (ministarstva) i tijela lokalne samouprave (županije) i javne ustanove (HZZO), kao i liječničke komore. Ako se tomu pridoda i nepoznavanje propisa koji se odnose na određenu problematiku, odnosno njihovo međusobno nepovezivanje, posebice kada se radi o njihovu učinku na konkretan slučaj, uvijek štetu trpi pojedinac.
