Koliko god se to još mnogima činilo nevjerojatnim, teško pojmljivim i neprihvatljivim, a zlonamjernici će to proglasiti i revizijom povijesti, Igor Vukić i dr. Ilija Kuzman u članku »Neke spoznaje o zbrinjavanju i zdravstvenoj skrbi djece s Kozare u prihvatilištima 1942. godine«, objavljenu u časopisu »Pilar« (br. 31. od 2. ožujka 2022.), na temelju izvornih dokumenata najviših tijela vlasti NDH, mjesnih, općinskih i župnih tijela, oružničkih i vojnih postojba, izjava sudionika događaja, poslijeratnih zapisnika sa sudskih postupaka, memoarskih zapisa i dnevnika, novinskih izvješća te objavljenih knjiga, zbornika dokumenata i drugih članaka, donose zaključak, kao što je spomenuto u prošlom nastavku, da su ustaške vlasti nastojale spasiti velik broj bolesne i izgladnjele djece i da su pomagale privatne volonterske skupine, među kojima se posebice isticala skupina oko humanitarke Diane Budisavljević. Njihovo se istraživanje naslanja na znanstveni rad dr. Nikice Barića, koji je također ustvrdio kako je potpuno jasno da se akcija tako velikih razmjera jednostavno nije mogla dogoditi bez suglasnosti i pomoći ondašnjih vlasti (»Kozara 1942. – sudbina zarobljenika, civila i djece«, »Pilar«, br. 2/2016.).
Kao uvod u cijelu problematiku autori Vukić i dr. Kuzman na početku opisuju vojno-političku situaciju u NDH nakon njezina osnutka, u kojoj na prostorima naseljenim većinskim srpskim stanovništvom, posebice na području Bosne i Hercegovine, dolazi do oružanih pobuna većih razmjera. Jače oružane akcije poduzimaju se i na području Kozare i Potkozarja potkraj srpnja i početkom kolovoza 1941., a u proljeće 1942. partizanske su postrojbe upadale u slabo branjena sela i manja gradska naselja te izvodile zasjede na prometnicama, uništavajući oružničke postaje, ali i škole i druge javne zgrade. U svibnju 1942. partizani su zauzeli Prijedor i rudnik Ljubiju, vrlo važan za opskrbu njemačke vojne industrije željeznom rudačom. Zaprijetili su i sigurnosti važnih prometnica, među ostalim i željezničkoj pruzi Zagreb – Banja Luka. Zato je njemačko zapovjedništvo za Jugoistok isplaniralo s hrvatskim postrojbama akciju slamanja partizanske skupine na Kozari i okolici, oformivši borbenu skupinu Zapadna Bosna pod zapovjedništvom njemačkoga generala Friedricha Stahla. Ubrzo je cijeli prostor Kozare i Potkozarja bio opkoljen sa svih strana.
Partizanski su odredi sa sobom u planinske baze povlačili i civile, članove svojih obitelji i stanovnike sela koji su se bojali odmazde. I prije tih masovnih povlačenja bilo je djece koja su u brdovitim predjelima provela nekoliko mjeseci u teškim životnim uvjetima, spavajući u kolibama i zemunicama, a situacija je postala posebno teška nakon početka vojne akcije protiv partizana 10. lipnja 1942.
Tisuće civila u zbjegovima na planini našle su se s nedovoljnim zalihama hrane, u teškim stambenim i higijenskim prilikama, od kojih su mnogi prihvatili pozive hrvatskih vlasti, koje su ih letcima bačenim iz zrakoplova pozivale na predaju jamčeći im sigurnost, o čemu su dokumentirano pisali dr. Nikica Barić (»Kozara 1942. – sudbina zarobljenika, civila i djece«, isto, str. 59.) i Dušan Samardžija (»Bosanskodubičko područje u NOR-u i socijalističkoj revoluciji 1941. – 1945.«, Bosanska Dubica, 1984., str. 209.). Nakon predaje ili zarobljavanja na kraju vojnih operacija završenih oko 15. lipnja civili su upućivani u prihvatne centre kod Bosanske Dubice, u selu Uštici kod Jasenovca, u Prijedoru, Novskoj i drugdje. Osim s Kozare iseljavano je stanovništvo i iz nekih sela naseljenih pravoslavnim stanovništvom na širem prostoru, primjerice južno od Bosanske Gradiške,koji su upućivani u sela Mlaku i Jablanac na lijevoj obali Save. Te je prihvatne centre sredinom srpnja 1942. posjetio onodobni ministar zdravstva dr. Ivo Petrić (1897. – 1968.), liječnik i dotadašnji ravnatelj Zarazne bolnice u Zagrebu, skupa s ministrom vanjskih poslova dr. Mladenom Lorkovićem i pratnjom. Nakon povratka u Zagreb dao je izjavu dnevniku »Hrvatski narod« (br. 483., 23. srpnja 1942., str. 3.): »Država je već prije našeg dolaska tamo uputila veliku količinu hrane, uputila 20 liečnika, 15 sestara, 5 razkužitelja, liekove, zavojno i razkušno tvorivo, seruma i cjepiva. Zdravstveni zavod u Banjoj Luci i postrojbe Crvenog križa pojačale su u tom području svoju djelatnost, da pomognu prebjege i da im uzmognu nakon njihove katastrofe u Kozari sačuvati i spasiti živote« (Vukić/dr. Kuzman, isto, str. 71.). Ministar je također dodao da su u prihvatnim centrima u Mlaki, Jablancu i Prijedoru organizirane ambulante i prihvatne bolnice te da se obavlja raskuživanje i dezinsekcija od velikoga broja ušiju u izbjeglica te se »svi postepeno cijepe protiv tifusa i gripe« (isto, str. 71.).
Nastavlja se
