Osim kozaračke djece dovezene od 24. lipnja do 4. srpnja 1942. iz Uštice i Stare Gradiške u prihvatilište u Jastrebarsko i u Dječji dom u Gornjoj Rijeci kraj Križevaca te odatle u Zagreb, o čemu je pisano u prošlom nastavku, tjedan dana kasnije, tj. 11. srpnja, te ubrzo 13. i 14. srpnja upućeni su novi transporti s ukupno 1350 djece, prvi sa 650, a sljedeća dva s oko 700 djece (HDA, 1722. Antifašistički front žena (AFŽ), kut. 8/45, Popis ratom postradale djece; Vukić/dr. Krizman, str. 75.).
Za njih su u nekoliko prihvatnih centara kod Glavnoga kolodvora u Zagrebu organizirane raskužne postaje za dezinfekciju i kupanje, u ovisnosti o njihovoj dobi i zdravstvenom stanju. Ona su privremeno smještena u Zavod za odgoj gluhonijeme djece, u Jeronimsku dvoranu i Staklenik, prostor kod katedrale koji je ustupio nadbiskup Alojzije Stepinac. Čim se u Zagrebu o tome pročulo, građani su počeli dolaziti i preuzimati djecu na obiteljsku skrb (»Dnevnik Diane Budisavljević«, HDA, Zagreb, 2003., str. 98, 104 i 107.). Unatoč spomenutim, ne malim brojevima prihvaćene djece, potrebe za hitnim zbrinjavanjem ostalih malenih nesretnika bile su silno velike, o čemu svjedoči nalog Ministarstva udružbe 16. srpnja 1942., samo dva dana nakon zadnjega transporta, liječniku dr. Ivi Karađoli da ode u Mlaku i preuzme 200 djece koja su tamo dovedena iz Dubice. Naloženo mu je da svu djecu mlađu od dvije godine odmah uputi u Zagreb i o tome što hitnije izvijesti ministarstvo (HDA, 226, Glavno ravnateljstvo za zdravstvo, br. 45, 447-Z-1942). Da je situacija doista bila alarmantna, posebice zbog oskudice hrane, ne samo za djecu, nego i sve izbjeglice u prihvatnim centrima, govori i brzojav Ministarstva zdravstva od 23. srpnja 1942. Oskaru Turini, opunomoćeniku Vlade NDH sa sjedištem u Banjoj Luci.
U njemu je prenesena obavijest Crvenoga križa da »prebjezi u Mlaki i Jablancu još uvijek nemaju dovoljnu prehranu«. »Ministarstvo zdravstva nije u stanju voditi o tome računa. Izvolite stvar izviditi i shodno odrediti« (HDA, 226, Glavno ravnateljstvo za zdravstvo, br. 46.936-Z-1942).
Da bi se što učinkovitije provodilo preuzimanje kozaračke djece iz sabirnih centara u Jablancu, Mlaki, Jasenovcu i drugih, Ministarstvo je udružbe osnovalo komisiju potkraj srpnja 1942. s voditeljem Franjom Peršeom, nadzornikom iz toga ministarstva. Ono je usko surađivalo s Hrvatskim crvenim križem, koje je njegovim bolničarkama i dragovoljnim djelatnicama izdavalo putni nalog s jasnim ciljem, kako to stoji u nalogu izdanu Dragici Habazin 28. srpnja 1942.: »Prema saopćenju Ministarstva udružbe od 27. srpnja o.g. ima se organizirati preuzimanje i prijevoz djece iz sabirnih logora Jasenovac, Mlaka i Uštica, koje dužnosti ima izvršiti komisija na čelu s g. Franjom Perše, nadzornikom Ministarstva udružbe. Na traženje spomenutog ministarstva izvolite s navedenom komisijom otputovati u spomenute sabirne logore u svrhu pružanja pomoći kod preuzimanja i prijevoza djece. Kad na licu mjesta upoznate prilike, izvolite najbržim putem saopćiti koliko bi još sestara trebalo odaslati tamo, da budu od pomoći kod preuzimanja djece«(Antun Miletić: »Koncentracijski logor Jasenovac 1941-1945, Dokumenta«, knjiga IV., dok. br. 34, str. 105. i »Dnevnik Diane Budisavljević«, isto, str. 82.). U skladu s tim Zapovjedništvo sabirnih logora u Jasenovcu izdavalo je propusnice kojima se dopušta slobodan pristup i prolaz kroz logor od Mlake i Jablanca jer je put iz sela Jasenovca do sela Košutarice, iz kojega se dalje išlo cestom uz Savu, vodio izravno kroz jasenovački logor. Dakle, sve su liječničke i humanitarne ekipe i transporti djece i odraslih prolazili cestom koja je vodila kroz logor (Antun Miletić, isto, dok. br. 33, str. 104. i »Dnevnik Diane Budisavljević«, isto, str. 83.).
Dan kasnije potpuno istovjetni putni nalog i propusnicu Ustaške obrane dobila je i Diana Budisavljević sa suradnicima, koja je stigla u Mlaku 29. srpnja 1942. Tu povijesnu činjenicu treba posebno istaknuti jer brojni današnji povlašteni povijesni revizionisti potpuno izvrću činjenice izmišljenim tezama o »životnoj pogibelji« Budisavljevićke i suradnika: »U lipnju 1942. Diana Budisavljević je saznala kako se velik broj djece nalazi u ustaškom logoru Stara Gradiška te je, dovodeći u opasnost vlastiti život i živote članova svoje obitelji, kao, uostalom, i svojih suradnika, poduzela akciju za njihovo spašavanje« (Robert Bajruši: »Prešućena heroina«, »Jutarnji list«, 5. rujna 2020.). Koliko god se to mnogima zbog 80-godišnje prevladavajuće ideološke promidžbe činilo šokantnim, teško je argumentirano osporiti znanstveni zaključak utemeljen na povijesnim dokumentima da su preuzimanje kozaračke djece »iz sabirnih logora i kasniji postupak s njima te njihovu kolonizaciju organizirale vlasti NDH« (dr. Nikica Barić: »Kozara 1942. – sudbina zarobljenika, civila i djece«, »Pilar«, 2/2016., str. 109.).
