Najteže, gotovo nevjerojatne optužbe protiv djelatnika u Dječjem prihvatilištu Jastrebarsko, među kojima i katoličkih redovnica zbog njihova tobožnjega gotovo sadističkoga i perverznoga odnosa prema bespomoćnoj, napuštenoj, izgladnjeloj i često bolesnoj kozaračkoj djeci, brojni su »svjedoci« iznijeli poslije rata. Međutim, brojni dokumenti, desetljećima skriveni od očiju javnosti, opovrgavaju te izmišljene i ideološki obojene komunističko-partizansko-velikosrpske optužbe.
U prilog tomu Vukić i dr. Kuzman objavljuju dokument da je sanitarni inspektor tadašnjega Ministarstva zdravstva 16. srpnja 1942. obišao nekadašnji dječji dom u Jastrebarskom, koji je postojao od 1939., uoči prijevoza djece (HDA, 226, Glavno ravnateljstvo za zdravstvo, broj 46.886-Z-1942.). Odmah nakon toga Ministarstvo vanjskih poslova NDH 18. srpnja 1942. obratilo se Višemu zapovjedništvu talijanskih oružanih snaga »Slovenija – Dalmacija« u Sušaku, nadležnu za talijanske postrojbe u NDH, sa zamolbom da ne razmontiraju barake kojima se koristila talijanska vojska i odnesu drvenu građu, kako su to planirale, nego da ih prepuste hrvatskim vlastima za smještaj djece. Talijani su odgovorili da se slažu s navedenim zahtjevom, odnosno da barake u Jastrebarskom prepuštaju mjesnim hrvatskim vlastima (dr. Nikica Barić: »Kozara 1942. – sudbina zarobljenika, civila i djece«, »Pilar«, 2/2016., str. 99.).
Prihvatilište u Jastrebarskom organizirano je u barakama kod franjevačkoga samostana i u selu Reki kod tamošnje ciglane, a bolnica za najteže bolesnu djecu organizirana je u starom gradu Erdödijevih u središtu Jastrebarskoga. Prihvat je djece tada mogao započeti pa je u prvom transportu 11. srpnja 1942. dovezeno 850 djece, 250 djevojčica smješteno je u barake kod staroga grada, a u tri barake kod franjevačkoga samostana smješteno je 600 dječaka (Ćiril Petešić: »Dječji dom Jastrebarsko«, »Kršćanska sadašnjost«, Zagreb, 1990., str. 24.). O njihovu zdravstvenom stanju svjedočio je dr. Branko Dragišić (1895. – 1947.), pedijatar, profesor na Medicinskom fakultetu, poslije rata ravnatelj Dječje klinike na Šalati u Zagrebu, sin pravoslavnoga svećenika iz Dvora na Uni, pred organima Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina 10. prosinca 1945.
On je po dolasku djece preuzeo vođenje improvizirane bolnice u Jastrebarskom i prema njegovoj izjavi djeca su stigla s teškim atrofijama zbog gladi i s napadnim crvenilom sluznice usta, mekoga nepca i ždrijela: »Mnogo djece imalo je infekciozne bolesti, našli smo nekoliko slučaja akutnog pjegavca, vrlo mnogo ospica, neobično mnogo difterije nosa i ždrijela te vodenih kozica.« Znatan dio djece bolovao je i od teške toksičke griže (dizenterije), a sva su djeca bolovala od po nekoliko bolesti: npr. kombinacije tifus – dizenterija – ospice – difterija nosa i ždrijela – ulcerozne stomatitide najtežega stupnja i mnogo edema na nogama od gladi. Naveo je da je bilo 400-tinjak slučajeva dizenterije, 300-tinjak slučajeva ospica s upalama pluća, 200-tinjak slučajeva trbušnoga tifusa, mnogo skorbuta s ispadanjem zubi i sekvestriranjem čeljusti. Navodi i brojne avitaminoze te na stotine ulceroznih stomatitida s dvadesetak noma, s potpunom destrukcijom obraza. Difterija nosa i ždrijela bilo je 200-tinjak, varičela (vodenih kozica) i zaušnjaka (pertussis epidemica) stotinjak: »Svraba i raznih gnojnih infekcija na koži bilo je neobično mnogo… bilo je djece koja su kod najmanjeg napora kod ustajanja iz kreveta, da vrše nuždu, naglo umirala kao snoplje od opće tjelesne iscrpljenosti i slabosti« (Petešić, isto, str. 25.).
Stanje u Jastrebarskom opisao je i Kamilo Bresler (1901. – 1967.), savjetnik u Odsjeku za zaštitu majke i djeteta u Ministarstvu udružbe NDH, nakon rata načelnik Odjela socijalne zaštite i skrbi u Ministarstvu socijalne politike Narodne vlade Hrvatske. U pismu upućenu 12. srpnja 1942. godine dr. Niktopolionu Černozubovu, epidemiologu, tadašnjemu voditelju epidemiološkoga odjela pri Hrvatskom higijenskom zavodu, nakon rata profesoru na Medicinskom fakultetu u Beogradu, zatražio je da se u Jastrebarsko pošalju oprema i lijekovi za pristigle bolesnike jer su zamijećeni »pored desperatnog stanja ishranjenosti, skorbut, griža, ogroman broj ospica i upale pluća, difterija, jedan sumnjiv pjegavac«.
Dr. Dragišić je organizirao bolnicu u Jastrebarskom, kako je izjavio, »prema propisima jedne bolnice za djecu s kapacitetom od 110 kreveta«, koja je bila razdijeljena na odjele za tifus, dizenteriju, difteriju itd. (Petešić, isto, str. 26.).
Budući da su stalno stizala nova bolesna djeca, liječnici u Jastrebarskom bili su prisiljeni organizirati nove bolničke odjele, što je zahtijevalo više liječnika i medicinskoga osoblja. Stoga je dr. Bresler poslao i dodatne liječnike: dr. Glumca iz bolnice Sestara milosrdnica u Zagrebu te dvije liječnice, časne sestre milosrdnice, specijalistice pedijatrije, rodom iz Slovenije, s. Imeldu Potočnik i s. Kristinu Bele. Osim toga, Bresler je uspio dobiti iz Beograda još osam milosrdnica, koje su tamo imale veliki samostan, da dođu pomagati u Jastrebarsko (Petešić, isto).
Nastavlja se
