Dio morbidnoga i gnjusnoga mozaika optužaba, koje su temeljem izjava »svjedoka« prikupile različite poslijeratne komunističke komisije i odbori te ih odmah već razrađenim agitpropovskim metodama proširile diljem novostvorene države i u svijet glase: »Koncentracioni logori za djecu, jedini u Europi«; »Najviše je djece ubijeno na jasenovačkome stratištu, zatim u transportima, zagrebačkim prihvatilištima, bolnicama i dječjim logorima u Gornjoj Rijeci kod Križevaca, Sisku i Jastrebarskom«; »Planirani genocid nad djecom«; »Sustavno ubijanje djece na najsuroviji način«;
»Nemoćni da unište partizanski pokret, sav svoj bijes iskalili su na djeci«; »Naredili su da se djeca zakopavaju dalje od jastrebarskog groblja. – Njih treba dalje u šumu da im se mjesto ne zna – govorile su neke časne sestre ‘milosrdnice’«; »Ustaški su zločinci naredili 14-godišnjem dječaku (Milošu Batajiću iz Međuvođa kod Bosanske Dubice, op. a.) da loži vatru pod kotlovima i ‘roštiljem’ u kojima su kuhani i pečeni ljudi«;
»Na imanju u Brezovici držao je preuzvišeni 110 krava muzara ali za djecu nismo mogli dobiti ni kapi mlijeka«; »Pokazao mu je dijete koje je te noći ubijeno pijukom i ubačeno u jamu klozeta (u Jastrebarskom, op. a.)«; »Na Kaptolu na gala večerama, savijali su se nadbiskupovi stolovi od jela i pića, plaćena iz dječjeg fonda«; »I prizor gušenja djece u plinskoj komori, koji sam gledala, bio je takav da ga nikada neću zaboraviti«; »Ljutu papriku su za kaznu mazale (redovnice op. a.) po usnicama i po jeziku«; »Upraviteljica logora (u Jastrebarskom, op. a.) Barta Pulherija naredila je da mlijeko, koje seljaci dovoze za djecu, mora da stoji na suncu sve dok se ne ukiseli, pa ga je tek onda dopuštala da se podijeli«; »Jedan ili dva dana ostalo je dijete pod prevrnutim sandukom na tavanu na golom podu, a zimi i bez pokrivača, a dobivalo je tri puta na dan slanu vodu«; »Po 25 batina po rukama ili po golom tijelu, te je kazne izvršavala časna sestra Gracioza lično«; »U jedan sanduk stavljale su po više mrtve djece… ako cijelo dijete ne bi moglo stati u sanduk, ove dvije opatice silom su gurali ruke i noge, pri čemu su se lomili dječji udovi«; »U pojedine sobe satjerivale su 50 djece, koja su u taj prostor mogla stati jedino u uspravnom položaju. Zatim su 3 – 4 opatice (časne sestre), išle od sobe do sobe, nosile su kante s tekućinom i kistovima mazale djeci usta«; »Djecu su u dobi od jednog dana do četrnaest godina ostavili u dvorištu pod vedrim nebom«; »Kroz cijeli dan vozili su grobari dječije lješeve«; »Umiranja djece od žeđi i gladi«; »U sobu, koju su do stropa napunili djecom, ustaše su pustili plin i pogušili ih«; »Noću su došli koljači i poklali djecu«; »Obilazio je djecu s dugim koljačkim nožem i klao ih tako da je svakom zarinuo oštricu duboko u grlo. Oštrica noža izašla bi na drugu stranu presjekavši djetetu vrat«; »Manju djecu davio bi rukama ili ih je prihvatio za noge i udarao njima dva do tri puta o gredu tavana«; »Jedno su dijete rasporili i pod njim zapalili krevetić«; »Najstrašnije je bilo što su svu tu djecu klali, davili, ubijali pred očima onih zdravih koja su čekala da dođu na red…«
Njihove su poruke o izmišljenim krajnje krvoločnim, bešćutnim, sadističkim, nehumanim i patološkim djelatnicima u dječjim prihvatilištima i domovima u doba Nezavisne Države Hrvatske, među kojima je istaknuto mjesto imala Katolička Crkva sa zagrebačkim nadbiskupom Alojzijem Stepincem, nasuprot partizanima, komunistima, subnorovcima, oznašima i sličnima koji su predstavljani kao oličenje dobrote, plemenitosti, pravednosti, napretka i dr., ušle u (pod)svijest širokih slojeva i suvereno još vladaju u dijelu hrvatske javnosti.
Međutim, istina o stvarnim povijesnim činjenicama, ne samo hrvatskim, kad-tad i nakon puno desetljeća ugleda svjetlo dana, pa time i promidžbeno-politikantske poslijeratne komunističke krivotvorine o Dječjem prihvatilištu u Jastrebarskom i Sisku, kao i Zavodu za odgoj gluhonijeme djece i Dječjem domu u Josipovcu u Zagrebu, polako ali sigurno padaju u vodu.
To su, među ostalim, argumentirano dokazali Igor Vukić, istraživački novinar i predsjednik Društva za istraživanje trostrukoga logora Jasenovac, i dr. Ilija Kuzman s Medicinskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Akademije medicinskih znanosti Hrvatske, u izvornom znanstvenom radu objavljenu u časopisu »Pilar« (br. 31. od 2. ožujka 2022., str. 67.-102.). Njihov je zaključak: »Iz brojnih dokumenata vidljiva je relativno dobra koordinacija ondašnjih državnih (Ministarstvo zdravstva, Ministarstvo udružbe) i lokalnih vlasti, Crvenoga križa i institucija Katoličke Crkve pri zbrinjavanju velikog broja djece u ovoj velikoj ratnoj humanitarnoj akciji. Vlasti su dopustile djelovanje i privatnih volonterskih skupina koje su sudjelovale u preuzimanju djece (pa i izravno od majki koje su odlazile u Njemačku), zatim prijevozu djece, prikupljanju hrane i odjeće, vođenju kartoteke zbrinute djece i slično. Pri tome valja istaknuti skupinu volontera koju je vodila Zagrepčanka Diana Budisavljević« (Vukić, Kuzman, isto, str. 100.).
Nastavlja se
