– Hej, Risbo, evo nas! – poput osmaša puštenog s lanca, Dankec iskače iz mog prekuhalog »fordtajmera« pa, neskriveno radostan zbog klasične starinske mužjačke »ribičije s roštiljem« (ili ipak »roštiljade s ribom«) na Borisovoj prikupskoj vikendici, udara domaćina prijateljski po leđima. – Pa gdje si nam, starino, jesi očistio sve od zaostalih mina? Evo nas četvorice…
– A ti naš peti – lupa ga sad i Debeli po plećki – jer znaš, Risbo, da je svaki peti Hrvat stariji od 65, pa i nama treba jedan takav!
– Da »znam«? Pa ja tu imam te novine u kojima je to pisalo! – izvlači Boris rascijepane listove znanih idejno rascijepanih (shizofrenih) dnevnih novina pa nam važno i kočoperno čita. – Slušajte što piše: »Današnji 65-godišnjak vitalan je kao 45-godišnjak osamdesetih prošloga stoljeća«! I još piše, gdje ono… Ma ja sam si baš sačuvao te novine…
– Kaj, za hofiranje bakicama? – Debeli si da oduška. – Ili »fircigericama«, mladim 40-godišnjakinjama? Da im dojdeš na spoj z novinama pod rukom, pa nek’ čitaju da si ti zaprav… njihov vršnjak?! Ha, ha!
– Rugaj se ti, ali evo, piše tu da se Europljani danas mogu smatrati starima tek nakon 75. godine. A i tada funkcioniraju kao nekadašnji 55-godišnjaci! A ja, kaj ne pušim i nisam debeli, ja sa 65 imam takve »fizičke i kognitivne kapacitete« kao da mi je četr…
– Daj malo, daj da i ja to vidim! – ugrabi mu Dankec novine iz ruke pa zarije nos u njih. – Onda mi, s nepunih pedeset, mi bi bili čisto dečki?! Ma, sumnjivo mi, tko to piše…
– Ha, ha, sigurno neki »luftbrenzeri«, »bedevije«, neradnici, »magloprodavači« ili sinkopirani bonvivani! – ima Debeli odgovor za svaki prst. – Svakak’, oni kaj se nisu vrući hladne vode napili!
– Ma, evo… – pronašao je Dankec odgovor. – Evo, piše kako ti znanstvenici, propovjednici nove mladosti, sve više »pozivaju vlade da prihvate novu realnost i tome prilagode svoju zdravstvenu, mirovinsku i politiku zapošljavanja«. Pa, znači, to je ministar rada pisao, zato ga ni bilo u javnosti!
– Najbolje mi je ovo – ugrabih sad ja listine Dankecu pod nosom, pa učas pronađoh ono što sam već ranije doma čitao – gdje piše koliko nas još »zdravih godina« čeka nakon navršene šezdeset pete. A ja već u 45. imao prvi srčani udar! Ove godine umalo i drugi, ali valjda zato da im ne kvarim te prosjeke i bajke o vječnoj mladosti, nisu mi dali penziju pa ni rad na četiri sata. Jer, moram valjda i ja nakon 65. doživjeti svojih pet »zdravih godina«? Jedva ih čekam! Kad sam već zaboravio one davne zdrave godine koje sam proživio…
– Ha, ha, dobro si, ha, ha… – ako smijeh liječi, onda je Debeli sad ozdravio bar do osamdesete, jer od grcanja jedva govori – dobro si to rekel! Ha, ha, i moj »kičmatrans« bu se sigurno nakon 65. razigral, ha, ha! Tko zna kakve bum tek terete mogel nositi u tim »zdravim godinama«?
– A zamislite da imamo još petnaest zdravih, kao Norvežani? – prihvati i Boris šalu, pa domaćinski uključi u razgovor zadnjeg šutljivca. – Što ti, Toma, kažeš na sve to?
– Ja?!? Ja mislim da su se u tom članku grdno prevarili! – ostane Toma ledeno namrgođen. – Jer u Hrvatskoj, današnji 60-godišnjaci su punih trideset, ako ne i četrdeset, godina mlađi! Evo, probudim se ujutro, uključim radio vijesti, pa onda uzmem novine, upalim televiziju, kad ono… posvud isti kao da mi je dvadeset! Isti na vlasti, isti u novinama i medijima, ista nacionalna manjina »ugrožena«… Domoljubne pjesme progonjene, Vukovar se nije ni dogodio, rat kao da nije ni započeo, ali baš mi Hrvati ćemo ga »izazvati«… »Juga« u malom, »pljuga« naveliko. A ja mlad i zelen kao prije trideset i koju…
– Phiiii – prekinu Boris začetak naricaljke – koliko tek tebe čeka zdravih godina!! Pa ti ćeš zdrav i umrijeti, tebe će morati s letvom, dobrosusjedski…
