Američki znanstvenici iz Nacionalnoga instituta za zdravlje (NIH) provjerili su kako umjetna sladila tijekom trudnoće i dojenja utječu na zdravlje ploda i tek okoćenih sisavaca (Frontiers in Microbiology, 2019, 10, 1360). U hranu su laboratorijskih miševa dodali smjesu sladila sukraloze (E-955) i acesulfama (E-950) te su pratili zdravstvene parametre i razvoj mladih miševa. Dobiveni su rezultati vrlo zabrinjavajući jer pokazuju da izloženost skotnih ženki slatkim sintetskim aditivima uzrokuje znatne metaboličke poremećaje ploda tijekom fetalnoga razvoja te kasnije nakon okota.
Znanstvenici tvrde da su uočene metaboličke promjene »drastične«, da dolazi do poremećaja funkcije jetara, nepravilna izlučivanja hormona inkretina i inzulina te do narušena zdravlja probavnoga sustava. Posebno je važno otkriće da zbog djelovanja umjetnih sladila dolazi do promjena u crijevnoj mikroflori, do nestanka dobrih bakterija (poput vrlo važne vrste Akkermansia muciniphila), što narušava imunitet i povećava sklonost razvoju gojaznosti i šećerne bolesti.
Znanstvenici podsjećaju da su promjene uočene kod miševa upravo one koje se kod ljudi dovode u vezu s metaboličkim bolestima, dijabetesom i pretilošću. John Hanover, profesor na američkom institutu NIH, tvrdi: »Perinatalno razdoblje, odnosno vrijeme kasne trudnoće kritična je faza razvoja mikrobioma, crijevne mikroflore, te razvoja sustava za detoksifikaciju organizma kako kod glodavaca tako i kod ljudi.« U provedenim eksperimentima miševi nisu bili izloženi visokim količinama umjetnih sladila, nego upravo onim mjerama koje se preporučene za sigurnu svakodnevnu uporabu u ljudskoj prehrani (takozvane ADI vrijednosti). Dokazano je da umjetna sladila lako prolaze placentu i da se nakupljaju u majčinu mlijeku. Stoga ni fetus ni dojenče nisu zaštićeni ako majka u svojoj prehrani upotrebljava sintetska sladila, poput sukraloze, acesulfama, aspartama ili ciklamata.
Saharin je jedino umjetno sladilo koje je kontraindicirano kod trudnica ili dojilja, no sve je više znanstvenih dokaza koji pokazuju da bi trebalo izbjegavati čitavu skupinu sintetskih sladila. Odricanje od šećera i nepotrebno gladovanje mnogih trudnica ne može se zamijeniti sladilima bez kalorija. Profesor Hanover pojašnjava: »Slatkoća sama po sebi, čini se, oponaša biološke učinke šećera, potiče izlučivanje inzulina, uzrokuje upale i štetne promjene u mikrobiomu crijeva, a sve to dovodi do nakupljanja masnoća i dijabetesa tipa 2.« To je poznati znanstveni, pa i životni paradoks prema kojem uporaba umjetnih sladila uzrokuje upravo one posljedice koje su se trebale spriječiti njihovom konzumacijom.
Umjetna su sladila proizvodi industrije straha. Promjenom (znanstvene) mode šećer je proglašen »bijelom smrću«, među potrošačima je stvorena panika, a zatim je industrija sladila ponudila svoje rješenje. Danas se niskokalorična sladila nalaze, osim u hrani i pićima, u lijekovima, zubnim pastama, vodama za ispiranje usta, tako da je stvarnu izloženost tim kemikalijama teško odrediti. No jedno je sigurno, umjetna sladila nisu čudotvorna zamjena za šećer, nego još jedna roba s greškom. Sve je više znanstvenih radova koji dokazuju da su sladila neučinkovita sredstva, da su tvrdnje o koristima tih prehrambenih aditiva obične marketinške poruke, a sve su brojnije studije o njihovoj štetnosti za ljudsko zdravlje.
Najnovija američka studija prvi put otkriva generacijsku povezanost izloženosti i fizioloških učinaka sladila, odnosno – kako zdravstveno stanje djece ovisi o prehrani roditelja. U nešto ranijim istraživanjima znanstvenici su došli do sličnih zaključaka: prehrana trudnica utječe na kasniji izbor i sklonost djece prema vrsti hrane i posebno prema slatkomu (Chem. Senses 2013, 38, 447). Sve to upućuje na razuman zaključak o isprepletenoj odgovornosti roditelja prema vlastitomu tijelu i vlastitoj djeci. Povećani volumen trbuha tijekom trudnoće (ili grudi tijekom laktacije) prirodna je pojava te je svaki pokušaj kemijske dijete uzaludan, ali može biti poguban za zdravlje nove generacije.
