Upitan o tome koliko Newmanove misli o sveučilištu i obrazovanju danas mogu biti mjerodavne, dr. Šimo Šokčević s KBF-a u Đakovu izdvaja tri točke Newmanove »zastarjelosti«, koju će potom prokazati kao tek navodnu i prividnu. »Prvo, čini se da je Newman neaktualan zbog teze o jedinstvu znanja. Uska specijalizacija u samo jednom području prema njemu je manjkavo znanje, zapravo neznanje. A upravo toj uskoj specijalizaciji, koja prema Newmanu deformira ljudski um, vidimo da teži suvremeno obrazovanje«, kaže sugovornik. I odmah odgovara na prethodnu novinarsku napomenu da je Newman odveć naklon takozvanim humanističkim znanostima: »Odatle i pogrješan dojam da Newmana pozitivne znanosti ne zanimaju. Naprotiv, itekako ga zanimaju, i sam je bio dobar matematičar i poznavatelj Newtonove fizike, te je imao puno prijatelja prirodoznanstvenika.«
Čini se nadalje – druga točka, koja na neki način proizlazi iz prve – da Newman nije relevantan danas zato što je za njega filozofija, a posebno teologija ključna disciplina u sveučilišnom kurikulu. »Danas, u 21. stoljeću, teško je naći osobu koja smatra da se institucija u kojoj nema teologije ne može zvati sveučilište; a i gdje je ima, ona se na sveučilištu obično razumijeva kao samo jedna od mnogih disciplina. Stoga se Newmanove teze doista mogu učiniti neaktualnima, a za neke su i čudne«, kaže dr. Šokčević.
No u tome i jest problem. Prema Newmanu, ali i mnogim drugima, obrazovanje označava izgradnju cjelovitoga, svestranoga, duhovno razvijenoga čovjeka, a to pretpostavlja i ćudorednoga čovjeka. Tu je svakako uključena spomenuta mudrost ili »sveobuhvatan pogled na cjelinu stvarnosti« gdje je svaka znanstvena disciplina, svaki pojedinačni objekt, zapravo zaokružen u sebi, ali je ujedno i dio cjeline znanja. Tako su, kaže sugovornik, »psihologija, povijest, ekonomija, pravo, rudarstvo, promet, fizika, matematika u sebi autonomne znanstvene discipline, ali ujedno moraju biti usmjerene jedna prema drugoj i prema cjelini stvarnosti«. »U protivnom, uzete zasebno, ne će dovesti do obrazovanih pojedinaca. Stoga smatram da obrazovanje može imati budućnost samo ako se vratimo onomu što je istinska ideja obrazovanja. A odgovor na to pitanje mogu nam dati samo istinska filozofija i teologija. Kad kažem ‘istinska’ filozofija i teologija, onda mislim na filozofiju i teologiju koje su usmjerene jedna na drugu, jer jedna i druga traže istinu. Tako je to još od Platona, a tako ih vidi i Newman. Pritom kao kršćanin posebno mjesto daje teologiji zato što ona dolazi do spoznaja ne zahvaljujući ljudskim metodama, nego na temelju svojega dosluha s ‘kraljevstvom znanja’, tj. s objavljenim istinama. U svakom slučaju, riječ je o filozofiji i teologiji koje nisu podlegle pod tržišne, ekonomske, zapravo sofističke utjecaje, kojima je cilj ‘prodati’ privid istine«, kaže dr. Šokčević.
Da bi pojasnio dosadašnji dio svojega diskursa, dr. Šokčević rabi nešto svakodnevniji govor. Kaže da je u svakodnevnom životu često potrebno, da bismo razumjeli ljude i njihove postupke, ljudima pristupati kao psiholog, teolog, ponekad i kao ekonomist, političar… Svaki je od tih pristupa kadgod potreban, no samo gledani komplementarno, u cjelini, daju uvid u istinu o drugom čovjeku. Slično se, primjerice, raspodjela bogatstva u svijetu može promatrati u čisto ekonomskim terminima, zanemarujući druge društvene i moralne dimenzije. »To i čine tzv. eksperti, stručnjaci koji se oslanjaju samo na vlastite ekspertize. No ne tako davna ekonomska kriza pokazala je da teolozi ili filozofi mogu i moraju ispravljati ekonomiste, upozoravajući ih na neke druge aspekte zbilje osim BDP-a, novca i kapitala, primjerice na ulogu pouzdanja, unutarnje motivacije bez koje se vlasnik kapitala ne odlučuje na investiranje«, kaže dr. Šokčević.
I nastavlja: »Glavno Newmanovo pitanje, koje si on postavlja kroz cijeli život, glasi: Što znači biti obrazovan? Još od Aristotela sve ima svoju perfekciju, savršenost, pa tako postoji i savršenost intelekta. To je za Newmana cilj obrazovanja, gdje savršenost uključuje to da više stvari promatramo kao cjelinu i da uočavamo njihov međusobni odnos. Specijalizirati se u jednom području svakako je nužno, ali time um ne će postići savršenost o kojoj je ovdje riječ, a to je jedinstvo znanja. A kad je u pitanju teologija, za Newmana je ona presudno važna jer objašnjava to jedinstvo. Naime, znanstvena su objašnjenja nesavršena i zato nikada nisu konačna. To samo znači da su usmjerena prema konačnomu i da imaju nekoga pojma o tome što bi značilo znanje koje je ujedinjeno i zaokruženo. Zato je Newmanova obrana teologije zapravo ključna za njegov pojam jedinstva zbilje i obrazovnoga kurikula. Oni stoje ili padaju zajedno. Ako izuzmemo teologiju iz kurikula, na sveučilištu ostaju samo brojne specijalizirane discipline. Tada, u najboljem slučaju, možemo samo nekim nametnutim društvenim dogovorom postići jedinstvo što bi to bio cilj obrazovanja. No to nije to. To nije obrazovanje«, kaže dr. Šokčević.
Treći aspekt zbog kojega se Newman čini neaktualan je, prema dr. Šokčeviću, današnje uvjerenje da sveučilišta moraju biti povezana s tržištem rada jer je jedino tako opravdano njihovo postojanje. S druge strane, znanje o kojem govori Newman u načelu nije vezano uz korist. No upravo zahvaljujući tomu što nije izravno usmjereno prema osobnim, korisnim ciljevima (poput novca, moći, ugleda itd.), ono je slobodno. O tome govori Newman kad rabi formulaciju »znanje radi znanja samoga«. »Otvoriti se takvu znanju znači osloboditi se od sebe i otvoriti se prema drugomu, prema prirodi, prema objektu, a da u tome ne vidimo neku izravnu korist. U konačnici nas takvo znanje usmjerava prema Bogu. Dakako da takvo znanje i nije baš posve ‘beskorisno’. Ono, naime, stvara ljude koji su obrazovani i kao takvi su blagodat svakoga društva«, kaže sugovornik.
Temeljna je vrjednota koja prožima Newmanovo obrazovno zdanje otvorenost istini, pa i, barem implicitno, onoj Istini koju se piše velikim slovom. No koja je vrjednota u pozadini suvremenoga obrazovanja? To pitanje navodi sugovornika na zanimljivu analizu s kojom se nije teško složiti. »Današnji ‘ideali’, ciljevi koji se stavljaju pred sveučilište/obrazovanje, uglavnom su vezani uz ostvarivanje tzv. društva znanja, a to društvo priznaje samo znanje koje je tržišno korisno, pragmatično. Izvrsnost, koja se proklamira kao jedan od obrazovnih ideala, uglavnom se svodi na to da studenti budu prilagodljivi tržištu rada, da budu fleksibilni, mobilni za timski rad, da budu sposobni klonovi. U tom se smislu i sveučilište vrjednuje u onoj mjeri koliko je pridonijelo rastu tržišta. Prema tome, vidimo da je kapital taj univerzalni čimbenik kojemu takvo sveučilište i obrazovanje teži. To usklađivanje s tržištem rada inače je omiljena mantra u društvenim i političkim krugovima te unutar medijskoga prostora gdje se mlade ljude već neposredno prije upisa na fakultet redovito usmjerava/indoktrinira da studiraju one smjerove koji će u budućnosti biti kompatibilni s tržištem rada«, kaže dr. Šokčević.
»Na tim polazištima«, nastavlja sugovornik, »vrjednuje se i ‘kvaliteta’ pojedinoga visokoga učilišta. Suvremeni sustav praćenja i osiguravanja kvalitete takvoga obrazovanja koristi se pojmovima poput: kompetencije, ishodi učenja, SWOT analiza (analiza, u svrhu uspjeha na tržištu, stanja po četiri točke: Strengths – jake strane, Weaknesses – slabosti, Opportunities – prigode i Threats – prijetnje), ‘certificiranje’, tj. pojmovima koji su usko povezani s procesima uspješne proizvodnje unutar tvrtki. Taj je sustav golem, birokratski potrošač energije koji umjesto da unaprjeđuje, zapravo koči znanstveni rad.« Sugovornik ističe da se navedenim tvrdnjama nipošto ne želi omalovažiti sustav praćenja kvalitete jer je i on potreban, nego samo želi »skrenuti pozornost da kvaliteta u smislu proizvodnje te kvaliteta u smislu obrazovanja nisu jednake i da je u pozadini golema birokracija koja je često sama sebi svrha«. »Jednako tako, povezanost obrazovnih ustanova i tržišta rada naravno da je potrebna, ali ne može tržište rada upravljati procesom obrazovanja i određivati njegovu kvalitetu. To je zapravo izdaja akademskoga duha. Ako obrazovanje vodi prema nekomu praktičnomu ishodu, bio on ekonomski ili društveni, onda to nije ono istinsko, slobodno obrazovanje i takvo što ne može biti vizija i misija ni jednoga sveučilišta«, kaže dr. Šokčević.
Navedene tvrdnje dodatno pojačava konstatacijom da današnji fakulteti jako podsjećaju na banke. »Ako se uđe u bilo koju banku, vidi se jasno istaknutu misiju, viziju i strategiju. A upravo to, i još brojne druge slične stvari, danas se traže i od fakulteta. Uz to fakulteti su na neki način i ‘kreditne ustanove’ (ECTS bodovi, ‘credit system’). Zato nas ne treba čuditi što se studenti, pa ni profesori na fakultetima ne osjećaju kao dio akademske zajednice. Zanimljivo je da završeni studenti uglavnom više nisu ni na koji način povezani sa svojim fakultetom. Sve su manje aktivni i alumni-klubovi, zajednice prijatelja fakulteta, koji su oduvijek na financijske i različite druge načine pomagali svojim fakultetima. To je proizlazilo iz toga što su se bivši studenti toliko poistovjećivali s vizijom svojega fakulteta te su se stalno kroz svoj život osjećali dijelom te akademske zajednice. Očekivati takvo što danas zapravo je apsurdno, jer tko bi se, nakon što otplati kredit, još godinama poistovjećivao s misijom i vizijom banke koja je izdala kredit«, kaže dr. Šokčević.
Novinarska primjedba da mnoga Newmanova promišljanja u biti podsjećaju na temeljena polazišta enciklike »Laudato si’« pape Franje navela je profesora filozofije na KBF-u u Đakovu na odgovor koji bi zaslužio zaseban prilog. Ovdje je izdvojen tek dio koji je u najužem smislu vezan uz temu: »Kritika koju suvremenoj ekonomiji upućuje papa Franjo slična je Newmanovoj kritici ‘sekularnoga razuma’, a to je vrlo uski, matematički, kalkulirajući razum. Tomu ‘sekularnomu razumu’ Newman suprotstavlja upravo sveobuhvatno obrazovanje koje je preduvjet zdravoga društvenoga napretka. Prema Newmanu, da bismo uopće mogli oblikovati vitalne društvene zajednice koje će sačinjavati obrazovani pojedinci, treba raditi na intelektualnim i moralnim predispozicijama za to. A to su istinoljubivost, ljubav, intelektualna poniznost i čestitost, iskrenost, poštenje, hrabrost, savjesnost itd. Obrazovanje koje počiva na tim vrjednotama nužno rezultira društvenim napretkom. Na jednom mjestu Newman kaže da je čovjek ‘biće napretka’, a taj se napredak prema njegovu mišljenju ostvaruje osobnim obrazovanjem, ali i rastom u znanju cijele ljudske vrste. Obrazovanje usmjerava čovjeka prema istini, a to uključuje ispravan odnos prema stvarnosti. Newman kaže da ‘moramo prihvatiti stvarnost onakvom kakva ona jest, a ne kakva bismo mi željeli da bude’ (u biti se ideja napretka koju u spomenutoj enciklici kritizira papa Franjo svodi na slijepu i neutaživu želju za moći). Newmanu je, stoga, bliska teza pape Franje da je ‘stvarnost važnija od ideja’. Upravo sveobuhvatan pogled na stvarnost koji stječemo obrazovanjem, svijest da je ‘sve povezano’ (opet papa Franjo), zasigurno uključuje i ekonomiju, ali i ekologiju jer je to ‘sve’ naša zajednička kuća. Barem bi tako trebalo biti.«
SVRŠETAK U SLJEDEĆEM BROJU
