Hrvatsku arheologiju, kao i mnoga druga područja znanosti, stvarali su, razvijali i zadužili brojni svećenici, među kojima je uz don Šimu Ljubića, don Franu Bulića, fra Luju Maruna i don Mihu Baradu neizostavno ime don Lovre Katića.
Rođen je u Solinu 7. veljače 1887. (prema kartonu »Kola hrvatskih književnika«, koji je sam ispunio; u literaturi se navodi i 8. 2.). Ta činjenica i rodbinska povezanost s don Franom Bulićem utjecala je na don Lovrin životni put. Klasičnu gimnaziju završio je u Splitu 1906., a 1910. bogosloviju u Zadru. Bio je župnik u Čaporicama kod Trilja i u Vranjicu. Godine 1923. diplomirao je u Zagrebu hrvatski jezik i književnost, povijest i zemljopis te zatim predavao na gimnazijama u Sinju, Kninu i Splitu. Doktoriravši 1933., bio je do 1941. direktor Biskupske klasične gimnazije u Splitu. Nakon talijanske okupacije otišao je u Zagreb, gdje je nakratko bio ravnatelj II. realne gimnazije, a zatim profesor na Visokoj pedagoškoj školi u Zagrebu. Godine 1945. postavljen je voditeljem Kninskoga muzeja, od 1947. do 1954. bio je kustos Arheološkoga muzeja u Splitu, a do 1959. znanstveni suradnik. Umro je u Splitu 26. kolovoza 1961.
Objavio je u novinama i časopisima više od 250 znanstvenih, publicističkih i književnih radova: prikaza, novela, pjesama i drugoga, a najbolji je bio u lirskoj prozi i crticama. Istražujući »staro sveto kamenje«, objavio je, uz ostalo, s don Franom Bulićem znamenito djelo »Stopama hrvatskih narodnih vladara«, vrlo popularne knjižice »Tri najveća hrvatska kralja«, »Povijest Katoličke Crkve« i »Pregled povijesti Hrvata«, za rata gimnazijski udžbenik »Hrvatska poviest« (s J. Šidakom i M. Baradom), zbirku pripovijesti »Ubavo selo« i roman »Kraljica Jelena«. »Radio sam s punim srcem«, napisao je, želeći što više »povijesno opismeniti« narod. (L.)
