Župni ekonomski vijećnik, član obiteljske zajednice i zajednice čitača, jedan od najaktivnijih pastoralnih suradnika u župi i svetištu sv. Antuna Padovanskoga u Sesvetskim Selima je Željko Grbavac. Ostvaren je obiteljski čovjek, suprug i otac petero djece, uspješan poduzetnik koji svoje slobodno vrijeme rado daruje župnoj zajednici kojoj pripada. U svojoj župi osjeća punu pripadnost, svojom se župom ponosi, a zahvaljuje Bogu i sv. Anti što se s obitelji životno skrasio baš u istočnom dijelu Zagreba, u sv. Antunu posvećenoj vjerničkoj zajednici. Odakle, naglašava Željko, ne želi više nikamo otići.
Željko je rođen 20. rujna 1965. u Vinkovcima. Majka mu je bila Ana, djevojački Pojatina iz Vinjana Donjih kraj Imotskoga, a otac Gojko Grbavac iz Graba u Vitini kraj Ljubuškoga. Ana je bila domaćica i sezonska radnica, a Gojko stolar i željezničar. Ana je pokojna od 2018., a Gojko od 2008. Njih su se dvoje upoznali u Slavoniji. Ona je došla u posjet bratu u Nuštar kraj Vinkovaca, a on u posjet sestri u Borovo. Sreli su se radeći kao sezonci u PIK-u »Vinkovci«. Vjenčali su se crkveno 1958. u Vinkovcima. Najprije su dvije godine bili podstanari u Nuštru, pa podstanari u Ceriću. Kuću u Vinkovcima izgradili su 1965., kada im se rodio Željko. Unijeli su ga iz rodilišta u novu kuću u kojoj su oni ostali do kraja života. Prije Željka rođene su im dvije kćeri. Snježana je na svijet došla 1959. Završila je Ekonomski fakultet u Osijeku, živi i radi u Vinkovcima. Ima supruga i troje djece. Vesna je rođena 1961. Diplomirala je pravo u Osijeku, ali je nezaposlena. Udovica je s pet kćeri. Žive u Brckovljanima kraj Dugoga Sela kamo je obitelj došla prognana u Domovinskom ratu.
Nas smo troje odrasli uz divne roditelje. Zahvaljujući njima, koji su imali velike obitelji i jako su vodili brigu jedni o drugima, i nas smo troje povezani. Sa sestrama se često čujem, vidim, baš smo bliski«, pripovijeda Željko. »Mama nam je bila komunikativna, vedra, brižna osoba. Kod nje se znao red, rad, a bila je i disciplina. Prema sestrama je bila stroža nego prema meni. Ja sam kao najmlađi više bio mažen. Imali smo piliće, zečeve, svinje, i morali smo raditi. Preko ljeta bi mama kopala duhan, brala jabuke, poslije kukuruz, pa bi me odvela na tri mjeseca k obitelji u Dalmaciju. Prelijepo mi je bilo kod njih na praznicima. Imao sam puno rođaka pa sam se naveliko družio.«
»A tata je bio dobra duša, veliki radnik, svojim odnosom prema radu bio nam je primjer. Želio je da budemo obrazovani, svoji ljudi, vrijedni, pošteni. Bio je blage naravi i nije puno govorio, ali smo ga bespogovorno slušali. Mogao sam i do ponoći biti vani, ali kad bi tata ujutro pokucao na vrata, bez riječi bih ustajao, stavljao bih motiku na leđa i na njivu. Poštovao je maminu obitelj. Njih su se dvoje do kraja jako dobro slagali. Sve su radili zajednički. Nedjeljom bismo nakon ručka išli u posjet kumovima, prijateljima. Ili bi oni dolazili k nama. Bili smo društvena obitelj. Zajedno smo obavljali svinjokolje, susjedi bi dolazili k nama na partije šaha, kuća je uvijek bila puna. Odgajali su nas u vjeri. Doma smo slavili sve blagdane, prije ručka smo obvezno molili.
Pripadali smo župi sv. Nikole biskupa. Mama bi nedjeljom išla na raniju misu pa bi poslije kuhala. A tata i ja smo najčešće na misu išli kasnije zajedno. Prezahvalan sam im što su mi za kumove izabrali divne ljude Jelenu i Miju Sušca. Oni su mi bili krsni, a poslije i krizmani kumovi. I to u pravom smislu. Sudjelovali su u mojem odgoju i pratili me cijeli život. Prvi moj župnik Ivan Bubalo sada je pokojni. Krstio me, pripremio za krizmu, bio sam mu ministrant, vjenčao je obje moje sestre, s njim smo bili jako povezani. U obližnjem naselju Mala Bosna podigao je crkvu sv. Josipa. Imao je smisla za nas djecu. Družili smo se kod njega, išli na stolni tenis, vodio nas je na ministrantske susrete, organizirali smo priredbe.«
»Polazio sam 5. osnovnu školu ‘Vladimir Nazor’ u Vinkovcima. Lijepo mi je bilo. Bio sam dosta živahan, vrlo dobar, odličan učenik. Profesori su bili jako dobri, posebice prof. Primorac iz matematike koja me vodila na natjecanja. Društvo je bilo odlično, bilo nas je više iz ulice. Družili smo se i u školi i poslije. Bio sam im vođa, posebno kad su nestašluci bili u pitanju. Nije da se hvalim, ali ravnatelj mi je zabranio da idem na maturalac. I to zato što sam si posljednji dan škole, zajedno s ekipom, popio kruškovca, pa me na to uhvatila sunčanica. Otišli smo u dućan razrednici kupiti dar i tamo sam, veseo kakav sam bio, srušio nekoliko slika. Nisam žalio što nisam bio na Đerdapu, ali mi je bilo žao društva. Otada nisam popio kap kruškovca, ali zato uživam u vinu. A i godinu dana prije je bio cirkus jer smo trebali ići u Dubrovnik, a jedna je razrednica htjela da idemo na Tjentište. Pobunio sam se s prijateljima, podržali su nas i roditelji. Na kraju je otišla tek trećina, a ja sam ostao bundžija. U školi sam dodatno išao na dramsku, zatim na šah, bio sam izviđač, išao na nogomet u nogometni klub. Vjeronauk je, naravno, bio neizostavan.«
»Prva dva razreda srednje škole išao sam u ekonomsku, a sljedeća dva u strukovnu, drvno-tehnološki smjer. Ne zato što me to zanimalo, nego zato što sam žarko želio doći u Zagreb. A kako je poduzeće ‘Spačva’ davalo stipendije za studij šumarstva u Zagrebu, odabir drvno-tehnološke srednje škole bio mi je logičan izbor. Maturirao sam 1984., dobio stipendiju i otišao u Zagreb. Prije studija odradio sam vojsku u Kičevu. Položio sam vozački sa 17 godina i zato sam u vojsci bio instruktor drugima. Pri povratku iz vojske 1985. došao sam u Zagreb. Bio sam kod bratića dok nisam dobio studentski dom. Studirao sam šumarstvo. Uistinu se u tome nisam našao pa sam nakon dvije godine to napustio i upisao željeznički smjer Prometnoga fakulteta. Diplomirao sam na trogodišnjoj višoj školi. U studentskom sam domu bio do 1989. i bilo mi je krasno. Radio sam kao redar u studentskom restoranu i u disku. Upoznao sam ljude iz cijele Hrvatske, s kojima i danas surađujem.«
»Naše najveće bogatstvo su djeca. Za njih vrijedi živjeti. Sve drugo je manje bitno. Sestre i ja smo zajedno dali 13 djece. A ja bih od svojih petero djece želio barem 15 unučadi. Supruga je divna osoba. Jako sam se dobro oženio. Bilo je neizvjesnosti i teškoća, ali smo izdržali. Nevenka je učinila puno više no što mi je obećala na vjenčanju. Diplomirala je, porodila toliku djecu, a bili smo dugo podstanari, naseljakali smo se s malo dječicom, nismo imali pomoć baka, djedova i familije jer smo u Zagrebu bili sami. Jedno su vrijeme u vrtiću bila sva naša djeca. Zato blagoslivljam tete u vrtiću. Jer smo za pomoć imali samo njih. Nevenka je bolja supruga nego što sam ja muž. Ja sam hiperaktivan. Djecu sam vozio na zborove, na folklor, na karate, mažoretkinje. A bio sam i dopredsjednik KUD-a u Sesvetskim Selima pa sam puno putovao. Lovac sam, a vezan sam i uz NK ‘Sesvete’. Puno skakućem i zbog svojega posla.
Nakon diplome zaposlio sam se u poduzeću ‘Agrooprema’ u Maksimirskoj u kojem sam radio i dok sam studirao. Tamo sam bio noćni čuvar, pomoćni radnik i skladištar. A od stalnoga zaposlenja 1987., u čemu mi je pomogao prijatelj Ilija Tokić, do 1993. bio sam trgovac. Uslijedila je pretvorba pa sam do 1999. bio voditelj u firmi ‘Dobro distribucija’. Krajem 1999. otvorio sam svoju firmu ‘Agroopskrba Matej’. Imamo dućan u Maksimirskoj, a bavimo se opremom za poljoprivredu, vrt, komunalnom opremom, opremom za športske terene. I servisiramo sve te uređaje. Bilo je tijekom života više poslovnih opcija, ali sam odlučio ostati u jednom, svojem dućanu. U poduzeću nas je četvero, petero. Posao je specifičan. Roba se puno ne vrti jer kosilica ili pila dugo traju. Važno mi je da zaradim za život. Ne zanima me stjecanje blaga. Poslom sam, unatoč svim teškoćama koje su bile, zadovoljan. Kao što sam zadovoljan i ostvaren obiteljski čovjek.«
»Ponosan sam župljanin svoje župe sv. Antuna Padovanskoga u Sesvetskim Selima. Jako sam zahvalan sv. Anti što me doveo k sebi u Sela. Kada smo došli 2000., župnik nam je bio Vladimir Hren. S njim sam ostvario lijep odnos i suradnju. Kao i sa svim kapelanima koji su službovali kod nas. Bio sam član pastoralnoga vijeća, a surađivali smo i vezano uz KUD kojemu sam tada bio dopredsjednik. Naši su folkloraši sudjelovali u vjerskim svečanostima, oblačili smo ih za mise na Antunovo u narodne nošnje. Brzo sam postao član obiteljske zajednice i zajednice čitača. I danas sam u tim zajednicama. Prije nekoliko godina za župnika nam je došao Antun Sente stariji. On me uključio u ekonomsko vijeće. S njim je prekrasno surađivati jer je pristupačan i jednostavan. Veseljak je, vole ga ljudi, rado je viđen. Vodio je sprovod mojoj majci u Vinkovcima, čemu se nisam nadao. Vjenčao mi je kćer, a nadam se da će i ostale. Župnik je dio naše obitelji. Volio bih da se i više družimo, ali dan ima početak i kraj, a obveze su nam svima velike. Nadam se da će župnik Sente s nama ostati mnoge godine. U župi najviše volim zornice i utorke sv. Anti. Premda nam je župa prepuna pastoralnih sadržaja. Kod nas se stalno nešto događa.«
»U našoj je župi u tijeku Godina jubileja, naša je crkva ove godine crkva oprosta, župa ima 40 godina. Puno smo napravili sa župnikom Antunom. Postavili smo križni put, popločili smo dvorište, sanirali klizište, napravili smo i boćalište i pečenjaru. A pastoralnim centrom koristimo se za puno lijepih sadržaja. Organiziramo kobasijadu, u čemu nam jako pomaže domaćica na župi Nikolina Radočaj, a ponosni smo i na božićni humanitarni turnir. Tempo života je nevjerojatan, a susreti na župi i programi oko kojih se okupljamo jesu blagoslov. U župi živim pripadnost, ponosan sam na svoju zajednicu u kojoj dijelimo mnoge naše životne radosti i žalosti. Službenih sjednica ekonomskoga vijeća godišnje imamo četiri do šest, a neslužbeno se viđamo stalno. I stalno je nešto. Trenutačno nam crkva prokišnjava na četiri mjesta pa ćemo to sanirati. Svetište je veliko, takve su i obveze, puno još toga planiramo napraviti. Skupa sa župnikom vodimo brigu o materijalnim starim i novim obvezama. On je i poznati vodič na hodočašća u zemlji i izvan hrvatskih granica. S njim smo išli u Lurd, u Fatimu, ove jeseni idemo u Svetu Zemlju. Darovat ćemo si to hodočašće supruga i ja za 30 godina braka.
Zahvaljujem Bogu za sve dobro što sam primio, a toga je mnogo. Drugih želja osim dobra djece i što brojnije unučadi nemam. Za to molim. Vjera mi je pomagala u svemu tijekom života. Bila mi je poticaj i davala mi je i daje mi – hrabrost. Zahvaljujući svojoj vjeri, ostvario sam sve svoje želje.«
