Središte Cetingrada, maloga kordunaškoga mjesta na granici s Bosnom i Hercegovinom, zauzima župa Uznesenja BDM. Dijelom je Gospićko-senjske biskupije, sastavnica Slunjskoga dekanata. Tijekom Domovinskoga rata crkva je bila porušena, a stanovnici su krenuli u prognaništvo. S vjernicima je u Cetingradu pune 54 godine živio župnik Marijan Ožura, zajedno su proživjeli i ratne strahote. Nakon svega su zajedničkim snagama nakon rata podignuli novu uistinu lijepu župnu crkvu, čak i veću nego što je bila prije, ali se brojni stanovnici ipak nisu vratili u svoj lijepi rodni kraj. Besperspektivnost i neimanje posla u Cetingradu glavni su razlozi ostanka ljudi u obližnjim većim sredinama. Oni koji su se vratili na rodnu grudu osmišljavaju si život najbolje kako znaju i umiju. Župa je za većinu stanovnika duhovo sjedište. Od ove jeseni dobili su i novoga mladoga župnika Stanka Smiljanića koji se posvećuje izgradnji žive vjerničke zajednice, u čemu mu svesrdno pomaže vjeroučitelj Željko Mucić. U potrazi za poslom iz svoje je rodne Hercegovine prije četrnaest godina stigao među Kordunaše, uklopio se, i iz svoga vjeroučiteljskoga poziva crpi nadahnuća za sadržajan i vjernički ispunjen život u Cetingradu.
Željko je rođen 13. travnja 1974. u Ljubuškom. Mama mu je Štefa, djevojački Brkić, iz Čitluka. Radila je kao spremačica u banci, sada je u mirovini. Tata mu je bio Mate Mucić, rodom iz Crnopoda, mjesta između Ljubuškoga i Međugorja. Bio je zaposlen kao visokokvalificirani majstor električar u pamučnoj industriji u Ljubuškom. Pokojni je od 1999. Njih su se dvoje upoznali u Čitluku na svetkovinu Velike Gospe i vjenčali se u čitlučkoj crkvi Krista Kralja. Najprije su živjeli s Matinom mamom Stanom u Crnopodu. Matin otac Ivan nestao je na Bleiburgu pa je Stana bila ostala sama s petero djece. S njom su Štefa i Mate ostali sedam godina, a onda su se preselili u stan u Ljubuškom gdje im je Matino poduzeće dodijelilo stan. U njemu je Štefa i danas sa svojim drugim sinom Vladom. On je dvije godine mlađi od Željka, 1976. je godište. Završio je strojarski zanat, a bavi se ugostiteljstvom. Ima svoj lokal, kafić u Ljubuškom. Zasad je neoženjen.
»Naša mama Štefa bratu Vladi i meni bila je principijelna i baš stroga mama«, pripovijeda Željko. »Bila je dobra domaćica, sve je znala raditi, ali se i voljela družiti, šaliti se, njegovati prijateljstva. A tata je bio jako miran čovjek, ali pravi autoritet, blage naravi, društven, ponizan i blag. Odgojne je stvari prepuštao mami. Nije ni moglo biti drugačije jer je stalno radio. Žrtvovao se za obitelj i stalno je bio na poslu. Bio je cijenjen majstor pa su ga zvali na sve strane. Njih su se dvoje dobro slagali, bili su u skladnom braku. Odgajali su nas u vjeri, za Crkvu i župu. Znali smo obiteljski moliti, slaviti blagdane. Odlazili smo u župnu crkvu sv. Antuna Padovanskoga, u franjevački samostan na Humcu u Ljubuškom. Mama je još kao djevojka pjevala tamo u župnom zboru. Roditelji su nam oboje sakramentalno živjeli. Učili su nas da poštujemo vjerske običaje svojega naroda i kraja. Kod nas je bila sramota ne ići u crkvu. I danas je slično. Moglo se bilo kamo i bilo kada, ali se na misi ujutro moralo biti. To se zna. Ljudi imaju veliku svijest o vjerskoj pripadnosti, povezani su sa župom.«
»Inače je sestra mojega pokojnoga otca bila časna sestra milosrdnica Anđela Mucić, mi smo je zvali Bernardica, neko je vrijeme bila poglavarica u Zaprešiću, sada je pokojna. A ujnin brat je poznati franjevac, bivši provincijal, prof. dr. Tomislav Pervan. U takvom je vjerničkom okružju uistinu bilo lijepo odrastati. Život mi je bio ispunjen pravim životnim sadržajima. Bilo je druženja, veselja, igre. S bratom sam se lijepo slagao, a i u susjedstvu je bilo djece. Igrali smo se svega i svačega i živjeli prelijepo djetinjstvo. U osnovnoj sam školi bio vrlo dobar učenik. Imao sam i dobre profesore i dobro društvo. Dodatno sam išao na nogomet i na karate. Lijepo mi je bilo u školi, a i na vjeronauku koji sam polazio kod franjevaca na Humcu, gdje sam primio i prvu pričest i krizmu. Bio sam povezan s franjevcima, sa svima pomalo, a i s časnim sestrama franjevkama koje su tamo živjele i djelovale. I srednju sam školu polazio u Ljubuškom. Odabrao sam ekonomsku školu. I tamo sam bio vrlo dobar, profesori i društvo bili su mi dobri. U to smo doba kod franjevaca imali organizirane susrete mladih. Franjevci nisu dopuštali da se mladi nakon krizme udaljuju od Crkve.«
»Maturirao sam 1991. Na žalost se nisam mogao zaposliti za stalno, nije bilo posla, pa sam radio honorarno, povremeno, sve i svašta, što god sam našao. Godine 1993. ušao sam u Framu. Tamo sam spoznao da bih bio vjeroučitelj. Imali smo razne bogate kateheze, duhovne seminare, duhovne vježbe, išli smo na hodočašća na kojima sam produbljivao vjeru, spoznao mnoge vjerske stvari i istine, pa sam i shvatio da se vidim u vjeroučiteljskom pozivu. Teološko-katehetski institut u Mostaru u sklopu Vrhbosanske nadbiskupije upisao sam 1995. Studij je trajao četiri godine. Stanovao sam u studentskom domu i privatno. Na četvrtoj mi je godini 1999. umro otac. To me tako pogodilo da sam bio potpuno blokiran. Nisam mogao učiti, jednostavno nisam bio u stanju. S vremenom sam došao k sebi pa sam sve uspješno završio. U Mostaru mi je bilo odlično. Profesori su bili odlični, nastava kvalitetna. Studenti su bili sa svih strana i lijepo smo se slagali. Jako sam bio zadovoljan. Tijekom studija dva su se puta tjedno održavali vjerski programi. Franjevci su imali svoju tribinu, a organizirala se i dijecezanska tribina. Mladi su u velikom broju dolazili na te tribine. I to svi, ne samo studenti teologije. U organizaciji Sveučilišta 1996. sam s mostarskim studentima bio u posjetu južnom Tirolu u Italiji. A u akademskoj godini 1998./1999. išli smo na europski ekumenski susret u Beč. Studij su mi financirali roditelji, a imao sam i stipendiju iz Italije koju mi je isposlovao jedan svećenik. To mi je puno značilo.«
»Po diplomi sam se 2001. kod mame cijelu godinu dobro odmorio pa sam otišao za vjeroučitelja u Cetingrad, gdje sam i danas. Bio sam u kontaktu s predstojnikom za vjeronauk, a on me poslao u to dotad meni nepoznato mjestašce na Kordunu, na granici s Bosnom i Hercegovinom. Katehetski ured Gospićko-senjske biskupije prihvatio je moju molbu i ja sam završio u Cetingradu. Tu sam od 2003. Vrlo brzo sam upoznao taj narod, taj kraj, kordunaški život i mentalitet. Ljudi su društveni, prijazni, kolegijalni, marljivi, baš vrijedni, puno rade na zemlji. Smješten sam u stanu u blizini škole i crkve. Nisam oženjen pa sve u kućanstvu obavljam sam. Znam kuhati, čistiti, peglati. Sam se i šišam. Živim kao sretno slobodna osoba. No volio bih zasnovati obitelj, ali neka bude po Božjoj volji. Rodni kraj nisam zaboravio, rado odem doma. Ostao sam povezan s mamom i bratom. Tijekom školske godine baš i nema mogućnosti za spajanje dana, zato u Ljubuški odlazim za Božić, Uskrs i za vrijeme ljetnih praznika.
U cetingradskoj osnovnoj školi vjeronauk držim svim razredima, od 1. do 8. Djece je malo, desetak ih je u razredu pa se može lijepo raditi. Premda su djeca živahna. U školi ima i muslimana, no oni imaju svoju nastavu vjeronauka. Dobar sam s njihovim imamom, on im dolazi u školu iz vojnićkoga kraja.«
»Kao vjeroučitelj sam se ostvario, u školi sam zadovoljan. S učenicima redovito sudjelujem na vjeronaučnim olimpijadama. Godine 2011. osvojili smo prvo mjesto u Gospićko-senjskoj biskupiji. Tada smo išli na državnu olimpijadu u Križevce, tema su nam bili grkokatolici. I tamo smo solidno prošli. To je za naše malo mjesto bilo velik uspjeh. Škola lijepo surađuje s cetingradskom župom Uznesenja BDM, a ja sam kao vjeroučitelj poveznica. Kad sam se doselio u Cetingrad, dočekao me legendarni župnik mons. Marijan Ožura koji je ove jeseni, nakon što je u Cetingradu bio župnik pune 54 godine, umirovljen. Sada je s nama župnik Stanko Smiljanić, ali je i mons. Ožura ostao živjeti s njim na župnom dvoru. Župnik Marijan i ja vrlo smo lijepo surađivali. Pomagao sam mu koliko god sam mogao. On je uvijek bio točan, vrlo pedantan i vrlo razuman čovjek. Bilo je zadovoljstvo surađivati s njim. Nastavljam tako i s novim župnikom, s kojim sam vršnjak. Velečasni Stanko moj je Hercegovac, znademo se od prije. Vodi župu u duhu dosadašnjega kontinuiteta. Ljudi vole svoje navike, svoje tradicije, a novi župnik to poštuje. Dobar je župnik Stanko, dinamičan je, stalno u pokretu, aktivan, voli se družiti i sa svećenicima i s nama vjernicima.«
»U župi djelujem kao pastoralni vijećnik. Prema potrebi sam i zvonar, premda to službeno nisam. Učinim sve što treba oko sprovoda. Godišnje bude 30 do 40 sprovoda, što je jako puno, a rađa se jako malo djece. Pomažem i oko ostalih slavlja, vjenčanja, krštenja. Nerijetko nas pozovu ljudi, i župnika i mene, pa rado pođemo na te njihove svečanosti. Redovito pripremim za misu. U Cetingradu je običaj da ljudi subotom daju mise za pokojne. Pa budem i ja na toj misi, prema potrebi skupljam milostinju. U subotu i nedjelju na misi čitam misna čitanja, ako je potrebno, budem i ministrant, rado i zapjevam u župnom zboru. Nedjeljom prije mise predmolim molitvu krunice. Nosim drva u župnu kuću, radim što god zatreba, ako mogu i znam. Sudjelujem u organizaciji susreta crkvenih zborova Slunjskoga dekanata kojemu pripadamo. Kad neka župa u okolici slavi svojega svetca, odem tamo i pomognem u pjevanju. Dosad sam bio vođa hodočašća mladih Slunjskoga dekanata na pet susreta hrvatske katoličke mladeži, i to u Pulu, Zadar, Livno, Sisak i Dubrovnik. Mladi su se vrlo lijepo odazivali, putovali smo s dva, tri autobusa, i to nam je bilo sjajno iskustvo. Zaključno, cetingradska mi je župa drugi dom.«
»Mala smo zajednica koja je jako stradala u ratu, a ljudi su se slabo vratili. Čini se bez puno perspektive, ali se treba nadati. A ja se u toj sredini osjećam ispunjen. Radim u školi, djelujem u župi, ali i volim izići u društvo, šetati, čitati, posebice duhovnu literaturu, redovito pratim Glas Koncila, a kao vjeroučitelj i MAK. Rado i često odem u Karlovac. Tamo imam prijatelje pa sam često kod njih.
Aktivno djelovanje u župi potvrda je onoga što vjerujem, mislim i radim u životu. Živjeti sa svojom župom znači svjedočiti vjeru. Kršćanstvo bez svjedočenja nije potpuno. Na nama je da budemo sol zemlje i svjetlo svijeta, svjetiljka koja će svijetliti i u koju će drugi gledati. Kršćanstvo se temelji na svjedocima. Vjera mi je sve, snaga, drži me, nosi, pokreće, način mi je života. Želja mi je biti aktivan župljanin gdje god da jesam. Onako kako mi Bog odredi. Kao mladića me poslao na Kordun. U Cetingradu sam vrlo lijepo prihvaćen, ugodno se osjećam. Eto kako čovjek nikada ne zna što mu donosi novi dan. Tko bi rekao da ću završiti u Cetingradu. Baš me zanima što mi donosi budućnost. U Božjim sam rukama pa nemam straha što god da bude.«
