Prvi ovogodišnji broj rubrike Mladi mladima odlučili smo posvetiti temi putovanja, kao nečemu u čemu rado sudjelujemo i čime obogaćujemo vlastiti život novim iskustvima. U današnjim vremenima moguće je proputovati cijeli svijet za mnogo manje od Vernovih 80 dana, i to svim mogućim prijevoznim sredstvima – vodenim, kopnenim i zračnim. Putovanje ne mora nužno biti sredstvo bijega od svakodnevice i odlaska u nepoznato, nego može biti i sredstvo usmjerenja u nepoznatom. Stoga vam pišemo o putovanjima koja imaju veliku duhovnu vrijednost i težinu – na koje nam sve načine hodočašća, duhovna putovanja mogu pomoći u oblikovanju nas samih i kojim se sve malim djelima odricanja na njima možemo bolje posvetiti vlastitomu rastu u vjeri. Pišemo vam i o putovanjima u Bibliji, posebice o snazi Abrahamove vjere na njegovu putu na koji odlazi na Božji poziv; i upravo u njemu pronalazi snagu i hrabrost da nastavi ići dalje. Promišljamo i o našem putu, odnosno o našem životu čiji je krajnji cilj – vječnost. Stoga je bilo bitno i skupiti potrebne »resurse« koje smo nalazili u primjerima svetaca i blaženika koji su isti put prošli mnogo prije nas. Pišemo vam i o tome na koji nam način putovanja i upoznavanje drugih kultura mogu biti »punjač za baterije«, sredstvo usmjerenja u životu, ponajviše u obavljanju naših zadaća i obveza. Bibliju smo sagledali i kao »kartu kršćanskoga načina života« kroz brojne prispodobe, a posvetili smo se i povijesnom kretanju naše vjere od male štalice u Palestini do svih kutaka današnjega svijeta.
Kada su naši predci ranih godina, pa čak i naši roditelji kretali na dalji put, nisu mogli ni zamisliti putovanje bez kompasa i karte. Danas je sve isto – rekli bismo, samo što danas ne možemo zamisliti putovanje bez mobitela s brojnim aplikacijama koje nas bez problema dovode do odredišta. A još je od davnina slično i u našem odnosu s Bogom – već stoljećima naši predci »putuju« svojim životom vođeni »kartom« koja im pomaže da pronađu pravi put i ostanu na njemu.
Možemo bez problema reći da je »karta« za putovanje katoličkim životom Biblija. Ona je Božja poruka ljubavi i poziv da hodamo s njim i tako ne skrenemo s puta. Biblija zato ima veliku ulogu u životu kršćana te nas poziva da ju svakodnevno proučavamo i otkrivamo nove putove. Ona nije samo karta koja vodi naše putovanje, nego i karta s kojom putujemo kroz vrijeme: toliko je povijesti upisano u tu kartu, a svaka zapisana životna priča donosi nam pogled na Božji slavni plan spasenja, ali i otkriva Božju zamisao za naš život.
Mnoga su putovanja zapisana u toj knjizi i ona nam daju odgovor na naša pitanja. Od Egipta do obećane zemlje, od Isusovih putovanja s učenicima do misionarskih putovanja apostola Pavla – sva ta putovanja bila su Gospodinu na slavu te je i on sam često intervenirao kako bi pomogao svojim vjernicima u nevolji.
No svako putovanje ima cilj, odredište. Tako je cilj kršćanskoga puta vječni život, a naša duhovna karta daje nam odgovor i kako doći do njega, do našega Otca: »Reče mu Toma: Gospodine, ne znamo kamo odlaziš. Kako onda možemo put znati? Odgovori mu Isus: ‘Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni’« (Iv 14,1).
U životu imamo mnogo putova, a i sam je naš život veliki put. I to onaj hodočasnički. Kao što se kroz život pripremamo za dolazak na kraj hodočašća s kojega nema povratka, tako u životu ostvarimo velik broj manjih hodočašća, odnosno putovanja u naša vjerska svetišta. Bilo da se radi o mjestima umiranja svetaca ili pak mjestima na kojima se ukazala Blažena Djevica Marija, za svako je potrebno napraviti pripremu, ali i biti svjestan odricanja koje ono donosi.
Danas su sve popularnija hodočašća prijevoznim sredstvima koja su sve više komercijalizirana i postaju svojevrsna turistička atrakcija. Jasno da na neka hodočašća ne možemo otići hodom, kako stoji u samom imenu toga čina, ali u modernom je svijetu sve češća pojava komercijalizacije, čak i onih najsvetijih stvari. Ipak, srž je hodočašća u pohađanju svetoga mjesta u svrhu neke zahvale ili molbe, ali i približavanje Bogu kroz trenutke samoće i razmišljanja u naporu puta. Na zavjetna se hodočašća u Hrvatskoj ide već stoljećima. Primjerice, ove je godine bilo 329. zavjetno hodočašće grada Varaždina Majci Božjoj Bistričkoj. Od Varaždina do Marije Bistrice put je dug gotovo 45 kilometara, a i za ljude koji su u dobroj fizičkoj spremi taj put nije tako malen izazov. U tim trenutcima na svoj način podnosimo žrtvu poput one koju je za nas podnio Gospodin.
Svi ti žuljevi, umor, grčevi, trenutci samoće izgrađuju nas u Isusu. Znamo zašto idemo na hodočašća i koja nas motivacija vodi do kraja toga puta. Mnogo ćemo puta stati, misliti da ne možemo dalje, ali stao je i Isus, tri puta. No tri se puta uzdigao i krenuo još jače kako bismo mi mogli živjeti, kako bi naš život imao smisao. A taj je smisao »hodočastiti kroz život«, u tim malim koracima poput hodanja 50 kilometara kako bismo se pomolili u svetištu, izgrađivati se kao vjernik koji na kraju svoga puta želi stići na cilj onoga najvažnijega hodočašća, hodočašća u raj.
Putovanje u Bibliji ima duboku simboliku. Na čitatelje Biblije, čak i na one koji ju ne smatraju svojim svetim tekstom, snažan će dojam ostaviti Abrahamov put u nepoznato, Mojsijevo izbavljenje naroda iz Egipta te, u konačnici, Isusov život kao put – koji je »prošao zemljom čineći dobro« (Dj 10, 38).
No kazati da biblijska putovanja imaju duboku simboliku tek je dio širega odgovora. Naime, sva spomenuta putovanja u sebi imaju iznimno teološko bogatstvo, a svako je započelo Božjim pozivom. Zadržimo se samo na primjeru Abrahama, »otca u vjeri«, koji je prvi u Bibliji vjerovao nasuprot neizglednomu, nasuprot sumnjama, izdignuvši se time svojom vjerom iznad ljudskih prosudaba. »Jahve reče Abramu: Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati« (Post 12, 1). I Abraham se odaziva Božjemu pozivu, vodi sa sobom ženu Saraju i nećaka Lota (Post 12, 5). Bog mu obećava: »Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličati, i sam ćeš biti blagoslov« (Post 12, 2). No putovanja u to doba, u pukom fizičkom smislu, nisu trajala kao danas – nekoliko sati ili dana zaslugom modernih sredstava. Za Abrahama put ni u kojem smislu nije bio kratkotrajan, jednolik ili pravocrtan. U njemu će se javljati sumnje – on će se žaliti Bogu kako mu uza sve darove nije dao potomstvo te kako će njegov nasljednik biti njegov kućni sluga (Post 15, 2-3). Nakon Gospodinova obraćanja Abraham nastavlja vjerovati u njega (Post 15, 4-6) i u njegovo je putovanje utkana snažna poruka. Pred sumnjama i izazovima koji stoje na našem putu ne trebamo gubiti hrabrost. Papa Franjo na jednoj od svojih audijencija krajem 2016. godine tumači kako je Abrahamova jadikovka zapravo neka vrsta vjere. »Zašto bi se, u protivnom, obraćao Gospodinu, žalio mu se, podsjećao ga na njegova obećanja?« pitao je Sveti Otac. »Vjera nije samo šutnja koja sve prihvaća bez odgovaranja«, nastavio je i dodao: »Nada nije sigurnost koja nas štiti od sumnje i zbunjenosti, a Bog izvodi Abrahama zapravo iz njegova skučena pogleda i pokazuje mu zvijezde. Da bi se vjerovalo, mora se naučiti gledati očima vjere.«
Uistinu su rijetki događaji koji imaju velik utjecaj na oblikovanje ljudske civilizacije i koji su zabilježeni kao značajne transformacijske točke. Svi smo upoznati sa svjetskim ratovima, usponima i padovima totalitarističkih režima, svemirskom utrkom, hladnim ratom i sličnim događajima iz moderne povijesti, kao i brojnim drugim događajima koji su im prethodili – industrijske revolucije, Američki građanski rat, feudalni sustavi, prve svjetske civilizacije u Mezopotamiji, Sumeru… No pojava kršćanstva povijesni je događaj koji je imao nevjerojatan put jer od svojih početaka u Palestini do krajnjih kutaka svijeta već više od dvije tisuće godina kršćanstvo nastavlja putovati.
Kršćanstvo je prošlo zaista iznimno dug put kroz povijest – samo postojanje religije već je dugo putovanje; dvije tisuće godina podizanja i padanja različitih civilizacija, sustava, država, svih zamislivih promjena, a kršćanstvo i dalje putuje prema naprijed. Uz to, zanimljivo je i pogledati koliko se brzo naša vjera širila s obzirom na skromne početke – od štalice u Betlehemu, malom selu u Palestini udaljenom samo desetak kilometara od Jeruzalema, do gotovo svakoga kutka današnjega svijeta. Kršćanstvo je kroz stoljeća putovalo preko Rimskoga Carstva, gdje je u Jeruzalemu, Aleksandriji, Antiohiji, Rimu i Carigradu pronašlo svoja središta; tijekom velike seobe naroda putovalo je i dalje i došlo i do drugih naroda – preciznije do germanskih i slavenskih plemena, pa je tako došlo i do nas Hrvata. Kršćanstvo je danas prisutno na svim nastanjenim kontinentima i najveća je religija na svijetu s više od dvije milijarde vjernika, čiji broj svakoga dana raste. A naša vjera ni u kojem slučaju nije na kraju svojega puta, nego tek na jednoj od postaja na kojima nam i sam Krist govori da je on »put, istina i život«.
Putovati znači živjeti – poznata je uzrečica Hansa Christiana Anderesena, a s njom će se složiti gotovo svi koji su ikad nekamo otputovali. Odmaknuti se s vremena na vrijeme od svakodnevice, rutine i navika poželjno je i zdravo. Ponekad je potrebno »napuniti baterije« kako bismo mogli nastaviti s kolotečinom života u kojoj se nalazimo. Ta kolotečina ne mora biti loša ni dosadna, ali povremena promjena uvijek je dobrodošla. A teško da postoji bolji način za »punjenje baterija« od putovanja.
To putovanje ne mora nužno biti odlazak na neko daleko mjesto, u drugu državu ili drugi kontinent. Može jednostavno biti kratko putovanje u obližnji grad, selo ili neko mjesto gdje se možemo opustiti i zaboraviti na sve brige. Neki pak vole otići u potpuno nepoznato, gdje su jezik, novac, povijest, kultura i običaji potpuno drugačiji od svega onoga na što smo mi naviknuti. Nekomu je odmor odlazak u veliki grad prepun civilizacije, urbanizma i ubrzana načina života, a drugima je za odmor potrebna tišina i mir male seoske, ruralne sredine. Svatko treba pronaći povremeni bijeg iz stvarnosti koji mu najviše odgovara, ali svima je zajednička ta potreba za putovanjem, potreba za odmorom i odmakom od svakodnevice.
Na koji će se način to ostvariti ovisi i o financijskim sredstvima. Putovati može biti skupo, ali ne nužno. Važna je samo volja, sve ostalo kad-tad dođe na svoje, ovisno o prioritetima. Zaraditi novac za putovanje može biti dobra motivacija za obavljanje posla koji nam možda i nije toliko drag i lagan. Kada imamo neki cilj, sve postaje lakše, znamo zašto se trudimo. Osobe koje vole putovati, jednom kada počnu upoznavati svijet, teško se toga kasnije mogu odreći. To je kao neka vrsta snažnoga poticaja koji daje motivaciju za napredak, sve postaje lakše kada iščekuješ taj dio godine, mjesec, tjedan, dan kada ćeš opet krenuti na put i upoznati divna čuda svijeta koje je Bog stvorio s toliko mašte i raznolikosti da jednostavno ne možeš ne poželjeti vidjeti sve.
Već ste i u drugim tekstovima pročitali da odlazak na putovanje iziskuje dobru pripremu i organizaciju kako bi nam boravak na odabranom odredištu prošao u najboljem mogućem redu. Ipak, unatoč našim planovima i očekivanjima, svako putovanje sa sobom donosi i rizik te moguće poteškoće koje nam otežavaju dolazak do zacrtanoga cilja. S identičnim se problemima susrećemo i na našem duhovnom putovanju koje u jednom trenutku izgleda poput plovidbe mirnim morem, a u drugom trenutku isto to more nemilosrdno svojim valovima zadaje udarce brodici našega života.
Svako putovanje ima svoj cilj i odredište prema kojemu trebamo ići. Govoreći o kršćanskom duhovnom putovanju, naš bi krajnji cilj trebala biti vječnost. Dolazak do toga cilja prije svega započinje čvrstom odlukom da se želimo uputiti na to putovanje. Donošenjem takve odluke izlazimo iz svojih čahura i zatvorenosti te se upućujemo na put na kojem upoznajemo sami sebe, ali isto tako otkrivamo mnogobrojne ljepote koje nas okružuju; od naših bližnjih koji su nam dani do prirode i okruženja u kojem se nalazimo. Ipak, osim ljepota koje nam duhovno putovanje donosi, treba istaknuti da ono nije uvijek idealno jer sa sobom nosi i mnogobrojne poteškoće. Iako smo kao ljudi skloni odustati od cilja pojavom zaprjeka, u kršćanskom bi duhu na poteškoće trebalo gledati kao na upozorenja koja nam govore da trebamo mijenjati smjer koji će nas dovesti do krajnjega cilja.
Da bi naše duhovno putovanje bilo uspješno, otvara se pitanje kako uopće napredovati na tom putu? Svima nam je jasno, jer smo se uvjerili tijekom života, da se radi o vrlo teškom zadatku koji iziskuje pomoć. Stoga bi nam, kao kršćanima, pravi vodiči i putokazi koji će nas usmjeravati prema vječnosti trebali biti molitva, Sveto pismo, duhovno štivo, duhovno vodstvo i dobra djela. U konačnici, ako nas poteškoće i zaprjeke na duhovnom putovanju obeshrabruju u ostvarenju kršćanskoga poziva, sjetimo se ponekad da su ih imali i mnogi prije nas, a Crkva poneke od njih danas slavi kao svetce i blaženike.
