Još sam pod dojmom. Dana žena. Sve od kratkih hlačica komunistički skrojenih ne pamtim kad smo ga tako medijski i društveno sveprisutno i (hala)bučno slavili! Najjači mi je dokaz bio unuk vrtićarac, koji je čak i baki, ženici mi Jelici, iz vrtića donio vlastoručno remek-djelo s natpisom: »Baka, sretan ti Dan žena«! Što će maleni, ne zna još tko se u kući bori za pravo glasa… Dirljivo. Kao u ona davna vremena Klare Zetkin moga djetinjstva, kad je to bila obvezna (pred)školska aktivnost. A tek portali, ekrani, radijski valovi… preplavili me 8. martom! Sve vijesti, sve kontakt-emisije, tolike važne persone u gostima o tome govore. Baš kao da sam se vratio u školske klupe, kad se naše razredne »drugarice« s kečkama i konjskim repovima još moralo uvjeravati da su »fakulteti i vozački ispiti i za njih« te da »mogu raditi sve poslove« kao i muški klipani. I u autu, na radiju, slušam kontakt-emisiju o Danu žena. Samo što ne plačem od smijeha jer im se u program javljaju sami »australopiteci« i »neandertalci«, koji dobro pripremljenu novinarku uporno uvjeravaju kako su u stvarnim životima i društvu baš oni, muškarci, potlačeni i oštećeni te kako bi žene ravnopravnost samo do one crte koju one zamisle, a čim ju se, crtu, samo dodirne, onda se pozovu na svoju nježnost i krhkost pa učas postaju »slabiji spol«… Ne znaju tipovi da danas postoje samo rodovi. Kroz prozor ugledao sam i Franca kako, zapitan u sebe, baulja s crvenom ružom, podlegao i on proslavi… Sve se nastavilo popodne i predvečer, na ekranima u gostima sami popularni i slavni veleprijatelji žena; potom ulične praznične prosvjedne šetnje, praćene kamerama iz svih kutova… Čujem, vidim, nije više ženama najvažnije baš da mogu upravljati viličarima i motorkama, puno im je važnija borba za »raspolaganje nad svojim tijelima i reprodukcijskim pravima«, kako se eufemistično (gotovo humoristično) želi pobačaj, da ne reknem čedomorstvo jer to »para uši«…
Jedva čekam Majčin dan, blizu je svibanj, da u središtu medijske pozornosti vidim i drugi dio Hrvatske! Jedva čekam da tada, u brbljavim i opuštenim emisijama, ugoste majke s troje i više djece, posebno one koje su ostale bez statusa i primanja roditeljice odgojiteljice… Da u prvi plan dođu baš neskriveno nježne mame i bake, jer u ovom Danu žena, Bog mi prosti, slavilo se nekako više žene u hlačama, da ne velim »z brkima«, iz sve te novovjeke palete likova koji su čas žene, čas muški il’ odjednom oboje… Jedva čekam vedre novinare i osobito zgodne novinarke, koji će prpošno koračati u povorkama za život i protiv pobačaja te izvještavati o silnoj nepravdi koja se čini ženama kad im se »amputira« njihova majčinska uloga, uistinu (hajde, Vilko, slobodno budi malo patetičan) njihova nezamjenjiva, najveća i najsvetija uloga. Jedva čekam!… Nije valjda ova proslava Dana žena bila toliko snažna baš zato da bi se Majčin dan smjestio na njegovo nekadašnje mjesto, tj. da potpuno nestane, kao u doba »Anke partizanke«? Nisu valjda žene kontra majki?
