Uz Nadu Kesterčanek-Vujicu, Katarinu Pejaković i Malkicu Dugeč ponajistaknutija hrvatska kulturna djelatnica u inozemstvu nakon Drugoga svjetskoga rata bila je Nedjeljka Luetić-Tijan, supruga enciklopedista i leksikografa Pavla Tijana.
Rođena je u Gradcu pokraj Makarske 9. siječnja 1916. Maturirala je u Splitu, a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1938. diplomirala je francuski, hrvatski, ruski i latinski jezik. Radila je kao profesorica na splitskoj Ženskoj realnoj gimnaziji. U veljači 1942. Talijani su je zatvorili. Nakon izgona iz Splita došla je u Zagreb, gdje je radila kao profesorica na III. ženskoj gimnaziji te u uredništvu tjednika »Spremnost« i u uredništvu »Hrvatske enciklopedije«, gdje je upoznala budućega supruga Pavla Tijana, koji je emigrirao u svibnju 1945., a ona je s kćeri tek 1955. uspjela doći k suprugu u Madrid. Zanimljive autobiografske članke o ratnim i poratnim godinama objavila je u »Hrvatskoj reviji« 1962., a potom opširno 1980. u knjizi »Krov i kruh: deset godina u okupiranoj Hrvatskoj 1945-1955«, koja je 1981. dobila nagradu za najbolju knjigu objavljenu u emigraciji. U »Hrvatskoj reviji« objavila je i odličan esej »Miroslav Krleža i njegova okolnost« te zanimljiv članak »Mreža tajnih moći«.
Pisala i govorila »bez dlake na jeziku«
Bila je spikerica i sa suprugom suurednica dnevnih hrvatskih radioemisija na španjolskom Državnom radiju od 1956. do 1975. Posljednju emisiju, 20. prosinca 1975., zaključila je porukom slušateljima »neka uvijek imaju na umu tri glavne kršćanske kreposti: vjeru, ufanje i ljubav«. »Vjeru u Boga i u svoj hrvatski narod; ufanje da će pravda pobijediti i da će se Hrvati osloboditi ovog jarma pod kojim već godinama stenju, da ćemo se jednom naći zajedno svi Hrvati u domovini i mi iz progonstva; ljubav prema svom bratu Hrvatu bilo koje vjere i mišljenja.« I povišenim tonom poviknula: »Pozdravljamo sve svoje slušatelje diljem domovine i tuđine i za oproštaj kličemo još jednom: Živjela slobodna Hrvatska!«
Bila je žena s »monumentalnim dostojanstvom« (M. Vidović). Pisala je i govorila »bez dlake na jeziku«: lapidarno, iskreno, zorno, otvoreno i odgovorno, kao ponosna Hrvatica i katolikinja. Umrla je 14. srpnja 2002. u Madridu, gdje je i pokopana na groblju San Isidro. (L)
