Ratnu traumu – ubojstvo otca, djeda i trojice rođaka – doživjela je Ljiljana Vengert, rođena 3. svibnja 1966. u živopisnom selu Gređanima kraj Topuskoga. Rođena je u obitelji Žužić, a trenutačno živi u Hrvatskom Selu te radi kao farmaceutska tehničarka u ljekarni u Vojniću.
»Agresorski napad zatekao me je u Njemačkoj gdje sam bila na privremenom radu od 1986. Moja cijela obitelj tada je bila u Gređanima kod Topuskoga. S nestrpljenjem, kao i svi drugi neprestance sam pratila sve vijesti na radiju te očajnički vjerovala da će sve proći dobro te da će se sve riješiti na miran način. Jednostavno, nisam mogla shvatiti da će se ljudi koji su živjeli s nama i među nama preko noći okrenuti protiv nas, i to na najbrutalniji način. U to vrijeme najviše sam se bojala četnika iz Srbije. Naivno je bilo moje promišljanje da naši susjedi srpske nacionalnosti ne će ništa loše učiniti, misleći: pa živjeli smo zajedno. Isto tako, moj otac i djed koji su bili majstori radili su im sve, praktički, da pojednostavnim priču, bez njih nisu znali napraviti ni poljski nužnik. Jednostavno sam bila u zabludi jer sam odgojena u vjerničkom duhu i promišljala da su nam susjedi više od braće. Dakle, u njima sam gledala svoje bližnje.«
Brat joj je u to doba bio na odsluženju vojnoga roka u Batajnici. »Moja majka, Mara Žužić, otišla je u Zagreb u sklopu ‘Bedema ljubavi’, pokušavajući izvući brata iz Srbije kući. Kad se vratila iz Zagreba, u Topusko, u Gređane se više nije moglo. Ja sam užasnuta na radiju čula vijest da je nestalo pet članova moje obitelji. Taj osjećaj nemoguće je opisati. Znala sam da su tu moj otac, djed, rođaci. Nekoliko dana nakon toga nazvao me ujak i rekao ono što sam predosjećala – svi su ubijeni!«
»Otca su gardisti pronašli u jarku kraj ceste. Djeda su naši ‘divni komšije’ najprije ubili, pa onda objesili na krovnu gredu. Poslije im je, valjda, smetao zadah prilikom pljačke kuće pa su ga zakopali ispod kuhinjskoga prozora. Našla ga je moja majka poslije vojnoredarstvene operacije ‘Oluja’. Htjela je posaditi cvijeće, a nakon nekoliko zamaha motikom pronašla je kosti svoga otca. Kaže da ne zna kako se vratila u Topusko. Doktor Golac, koji je bio na uviđaju kad su donijeli tijelo moga otca, kaže da nikad nije vidio takvo što. Detalje, jasno, nije htio reći. To je noćna mora koja me prati godinama, način na koji su umrli, odnosno ubijeni moji najbliži. Nadalje, tijelo rođaka Ivana Žužića nađeno je nakon ‘Oluje’, a drugi, Ante Žužić, završio je u glinskom zatvoru i nakon duže torture strijeljan je na brdu Poglediću.«
Njezina je majka 1996. po nalasku kostiju odmah to prijavila policiji. »Na ekshumaciju smo čekali dobra tri mjeseca, svakodnevno prolazili kraj otvorenoga groba. Nakon nekoliko posjeta policiji konačno je došla ekipa, liječnici, ljudi iz europskih institucija, iskreno ne mogu reći tko sve jer je to bio veliki šok za sve nas.«
Majka je nakon povlačenja iz Topuskoga otišla do sestre u Čakovec. »Tetak je bio oficir JNA. Tako su sjeli u auto i otišli mom bratu u Batajnicu u posjet, s namjerom da ga izvuku. Naravno, nisu mogli nasamo razgovarati s njim, bio je prisutan oficir koji ih je uvjeravao da je bratu kod njih baš odlično. Nekako su mu, pomoću znakova i kad su se opraštali, uspjeli reći da ga čekaju s druge strane zida. Tako je on preskočio zid, uskočio u auto te su odjurili na granicu s Mađarskom. Tek kad je došao u Čakovec doznao je što se dogodilo našima. Pozvala sam ih da dođu u Njemačku, pa su to i prihvatili. Međutim, brat je izdržao dva mjeseca i odlučio se vratiti u Hrvatsku. Rekao je: ‘Ne mogu biti ovdje dok se gine za Hrvatsku!’«
Imena egzekutora, kazala je, neslužbeno su poznata. »Međutim, nitko nikada nije ništa poduzeo u vezi s tim. Na dan ekshumacije ostataka moga djeda bio je prisutan mladi djelatnik koji je prikupljao informacije u namjeri da pokrene nekakav postupak. Očito nije dobio očekivanu podršku. Bila sam ondje kad su iskopavali kosti moga djeda i taj vonj nikad ne ću zaboraviti. Pravda je pojam iz knjiga, za nas je to čista utopija. O zločinima se govori vrlo uopćeno, nitko ne spominje žrtve po imenu. Tako na primjer nigdje ne postoji ploča s popisom žrtava s područja Topuskoga. Žrtve se spomenu prilikom godišnjica – u stilu: ‘Pokoj vječni svim poginulima i umrlima!’ To je u redu, ali na te bi događaje trebalo zvati obitelji stradalih, da se vidi da ih se netko sjeća. S boli i nepravdom vrlo je teško nositi se.«
»S vremenom čovjek bol pokopa negdje duboko u sebi, ali je stalno prisutna i tinja. Teško je vidjeti ‘ljude’ na cesti koji su bili gori od zvijeri za vrijeme rata. Posebno kad im nikad ništa nije loše napravljeno. Mislim da je to teško zaboraviti i nemoguće prijeći preko toga. Da me se ne bi pogrješno razumjelo, imam prijatelja koji su Srbi, ali koji su ljudi bili i ostali. Oni koji su gori od zvijeri, te je ljude zahvatilo zlo i teško ih se može stavljati u civilizirane okvire. Kako oprostiti ljudima s kojima čovjek odraste, a preko noći su zaboravili sve dobro koje im je učinjeno? Isto tako nikad nisu tražili oprost, nisu rekli istinu, ponovno je u njima dvoličnost.«
Za današnje stanje u Topuskom kaže da je nažalost teško. Mladi odlaze iz Hrvatske jer u domovini za njih nema budućnosti. »Nije to da nema potencijala, nego pesimistična i učmala, začahurena, nepravedna atmosfera. To mlade tjera, a Topusko sve više propada, kao i drugi gradići, na primjer Glina koja nam je susjedni grad. I hrvatski se branitelji osjećaju zapostavljeno. Brat mi je na bojišnici dobio TBC, radi u lokalnoj tvornici kao varilac za 3700 kuna. I nije jedini koji tako živi. Teško je reći kako narodu vratiti vjeru u bolje sutra. Ponajprije mislim da treba osigurati radna mjesta s plaćama koje nisu smiješne, od kojih se može živjeti. Zatim vrjednovati žrtve koje je narod podnio da bismo imali ovu našu, vjekovima željenu, Hrvatsku. Divno je kad vidimo naš grb, našu ‘šahovnicu’ koja se vije posvuda, a posebno na npr. športskim natjecanjima. Divno je kad vidimo naše dečke i cure kako dobivaju medalje, divno je čuti riječi ‘Lijepe naše’. Ali treba narodu i mogućnost da dostojanstveno živi i da smije reći da je bio hrvatski branitelj ili žrtva rata. Budimo ponosni i hodajmo uzdignute glave. Inače su sve žrtve uzaludne.« Citirajući svoga supruga koji je dragovoljac Domovinskoga rata i hrvatski ratni vojni invalid, kazala je: »Na žalost, još uvijek nismo naučili da se ponašamo kao pobjednici.«
Sugovornica navodi da su poznata imena triju osoba za koje se sumnja da su počinili zločine. »Majku i brata zvali su jednom u Državno odvjetništvo, da ih ispitaju u vezi s time. Oni su, naravno, naveli imena uz napomenu da nemaju čvrste dokaze za to. Jedini je dokaz bio izjava jednoga od naših ‘vrlih komšija’. Naime 1991. bio je zarobljen i tom je prilikom to izjavio. Naravno da je oslobođen u razmjeni zarobljenika. Navedena trojica bila su naši susjedi. Otac i djed su im sve radili, pomagali u svemu. A zauzvrat su ih ubili. Nakon toga razgovora u Državnom odvjetništvu nije bilo više nikakvih naznaka da se nešto pokreće po pitanju uhićenja i kažnjavanja odgovornih. I naravno nitko nije procesuiran i to se prepušta zaboravu, tako da ne će ni biti procesa. A to boli. Zato mislim da je do pomirbe bez istine vrlo teško doći, rekla bih nemoguće. Svaki dan hodam ulicom, a u glavi je misao: Što ako nekoga od njih sretnem? Lokalna vlast u principu ne poduzima ništa. U Topuskom ne postoji ni jedna spomenploča na kojoj su navedeni poimence poginuli domaći žitelji. Zašto? Čiji je to interes? Zar ti ljudi nisu vrijedni toga da njihovo ime ostane zapamćeno za generacije? Oni su svoj život položili za slobodu svoga naroda, ubijeni su nevini. I dok ovo govorim, opet se u meni bude stare rane i teško je govoriti o tome. Dobro je znati da je još nekomu stalo do malih ljudi koji su se žrtvovali za ovu našu lijepu Hrvatsku.«
