Govor o potrebi za većom prepoznatljivošću žene i tipično ženskoga u Crkvi, koji je aktualan u posljednje vrijeme, a posebno mjesto zauzima na Sinodi o sinodnosti Crkve, razlog je više posvetiti se činjenici koja inače upada u oči kad se čitaju uskrsni dijelovi četiriju evanđelja. Koliko god se izvještaji u pojedinostima razlikovali, sva četiri evanđeliste govore o tome da su se prve s otajstvom uskrsnuća susrele – žene. Zašto? I što nam to danas govori? Odgovore na ta pitanja Glas Koncila je potražio kod proučavatelja Svetoga pisma s kojima u posljednje vrijeme tijesno surađuje.
Dr. Massimo Grilli: »Žena u svom tijelu živi dvoboj između života i smrti koji obilježava postojanje ljudskih bića, jer ona u svom tijelu doživljava paradoks života koji se rađa iz smrti… i to je možda najdublji razlog prisutnosti žena u Isusovoj muci a onda i u izvještajima o uskrsnuću«U izdanju Glasa Koncila ovih je dana, naime, izišao i treći svezak komentara nedjeljnih i blagdanskih čitanja (godina C) pod naslovom »Na izvoru života« koji zajednički potpisuju dr. Silvana Fužinato, izvanredna profesorica na KBF-u u Đakovu i Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu, te dr. Massimo Grilli, profesor emeritus Papinskoga sveučilišta »Gregoriana«.
Dr. Grilli uskrsna iskustva žena promatra u povezanosti s njihovim iskustvom Isusove smrti. »Istina je: žene su u svim evanđeljima prikazane kao one koje najviše sudjeluju u otajstvu križa i uskrsnuća. Evanđelist Marko, na primjer, jasno kaže da su u Getsemaniju, u trenutku uhićenja, Isusa ‘svi ostavili i pobjegli’, ali u trenutku raspeća i smrti nalazimo žene koje su ‘izdaleka promatrale’ što se događalo. Marko izričito govori da su to bile iste žene koje su ga već slijedile dok je bio u Galileji, koje, dakle, nisu pobjegle u kritičnom trenutku. Taj mi se aspekt čini važnim s povijesnoga gledišta jer je ‘sequela crucis’, to jest nasljedovanje na križnom putu, strukturni činitelj Isusova navještaja i učeništva. Dok su ga učenici odbacili, žene su ga slijedile. Pritom Marko upotrebljava za žene tipične glagole učeništva, pratiti (‘akolouteô’) i posluživati (‘diakoneô’). Važno je to!« kaže dr. Grilli citirajući odgovarajuća mjesta iz Evanđelja po Marku.
No osim povijesnoga postoji i dublje, »antropološko i teološko gledište«, koje naglašava evanđelist Ivan »nudeći najdublji razlog za sudjelovanje žena«, kako u boli tako i uskrsnoj proslavi. »Ivan, naime, izričito uspoređuje Isusov ‘čas’, tj. njegovo vazmeno otajstvo, s ‘časom’ žene koja rađa (16, 21). To bi bilo dovoljno da se naglasi važnost žene u životu vjernika. Žena u svojem tijelu živi dvoboj između života i smrti koji obilježava postojanje ljudskih bića, jer ona u svojem tijelu doživljava paradoks života koji se rađa iz smrti. Porođaj je vrlo snažan antropološki simbol jer govori da se život novoga bića rađa upravo iz iskustva strašne boli i napuštanja životnih sila koje pogađa porodilju. Žena je vrlo snažno antropološko i teološko raskrižje i to je možda najdublji razlog prisutnosti žena u Isusovoj muci, a onda i u izvještajima o uskrsnuću«, kaže dr. Grilli.
No i za žene vrijedi ono o čemu evanđelja svjedoče o zajednici njegovih učenika: nisu oni stvorili, iskonstruirali Krista uskrsnuloga, nego je on »stvorio« njih, upalivši u pouskrsnim susretima s pripadnicima zajednice prestrašenih iskru toliko snažnu da će oni njome kasnije zapaliti cijeli svijet.
Dr. s. Silvana Fužinato: »I žene će, poput učenika, slijedeći Isusa na njegovu putu ispunjenja Očeva spasenjskoga nauma ljubavi u muci, smrti i uskrsnuću, prijeći iz tame u svjetlo, iz smrti u život, iz straha i beznađa u hrabro svjedočenje i radosni navještaj Uskrsnuloga«Žene na grob vodi duboka odanost i pijetet, ali još ne i vjera u pravom smislu te riječi. Ističući da su žene pratile Isusa još za njegova zemaljskoga života, dr. Fužinato primjećuje: »I žene će, poput učenika, slijedeći Isusa na njegovu putu ispunjenja Očeva spasenjskoga nauma ljubavi u muci, smrti i uskrsnuću, prijeći iz tame u svjetlo, iz smrti u život, iz straha i beznađa u hrabro svjedočenje i radosni navještaj Uskrsnuloga. Istina, u susretu s mladićem u praznom grobu (Mk 16, 5-7) žene će se prestrašiti jer je riječ o događaju koji ih je duboko potresao i koji nisu mogle razumjeti. Jednako tako Marija Magdalena, shrvana Isusovom smrću i nemogućnošću pronalaska njegova tijela, stoji izvan groba i plače, nemoćna suočiti se sa smrću ‘oči u oči’. Mrak za vrijeme kojega je došla ujutro rano na Isusov grob pomazati njegovo tijelo mrak je boli, tuge, beznađa… koji je prožimao njezin život. No u osobnom susretu s Uskrsnulim, na njegovo pitanje: ‘Ženo, što plačeš? Koga tražiš?’ (Iv 20, 15) Magdalena će okrenuti leđa grobu, smrti i prošlosti, pobijediti nemoć i strah te živjeti svoju pripadnost Učitelju na putu vjere i navještaja Uskrsnuloga.«
Bez obzira na razlike u pojedinostima, žene su u svim izvještajima pozvane javiti učenicima, zajednici da je Isus živ. U drugom dijelu svih izvještaja o uskrsnuću Isus se ukazuje zajednici učenika, daje im poslanje i odlazi k Ocu, biva uznesen… Žene se više zasebno ne spominju… Znači li to da je tek zajednica, Crkva, subjekt vjerovanja u uskrsnuće u pravom smislu riječi? Odgovarajući na to pitanje, dr. Grilli je među ostalim rekao: »Čini mi se da se ne govori toliko o Crkvi kao ‘subjektu vjere’, koliko o ženama koje postaju svjedoci prisutnosti živoga Krista u Crkvi… (…) Patrijarhalna struktura toga vremena zamaglila je ulogu žena u kontekstima Crkve u nastajanju, ali evanđelja su jasna: žene su svjedoci, očevidci Isusova života, njegove smrti, njegova ukopa i njegova uskrsnuća«, odgovara sugovornik. Evanđelja govore o susretima Uskrsnuloga i s muškarcima i sa ženama. »Teško je tu napraviti neku klasifikaciju prema važnosti, jednostavno zato što evanđelja nisu zainteresirana za tu distinkciju. Ponavljam, kasnije su strukture djelovale u tom smislu, praveći razlike, ali svjedočanstvo Uskrsnuloga povjereno je i učenicima i učenicama«, kaže dr. Grilli.
Na zamolbu da rečeno pokuša aktualizirati, dr. Grilli upućuje na epizodu koja na prvi pogled nije uskrsna, no u kontekstu Evanđelja po Ivanu koje već na križu vidi Kristovu proslavu i pobjedu zapravo dubinski jest, jer je Crkva uskrsna stvarnost. Riječ je o prisutnosti majke i učenika kojega je Isus ljubio podno križa. »Ljubljeni učenik pod križem predstavlja vjernika u Krista. A žena, postavši majkom učenika, slika je žene sionske koja u trudovima rađa novi mesijanski narod. Vraća se u sjećanje redak o trudovima i porodu: nemoguće je zamisliti Crkvu bez toga rađanja«, kaže sugovornik navodeći odgovarajuće retke iz proroka Izaije. I zaključuje: »Kako, dakle, možemo zanemariti ulogu žene na sinodskom putu Crkve ako žena predstavlja novi mesijanski narod, a odnos s ljubljenim učenikom jest uzor odnosa unutar toga naroda? Iz toga bismo mogli izvući važne teološke i pastoralne naznake na sinodskom putu Kristovih učenika, kao i o ulozi žena u našim crkvenim zajednicama, gdje je njihova odlučujuća važnost, čini mi se, bila zamagljena u mnogim stoljećima povijesti.«
