Književnica, urednica, nadasve žena čvrste katoličke vjere i morala Sida Košutić rođena je u Hrvatskom zagorju, u Radoboju, 20. ožujka 1902. Završila je učiteljsku školu u Zagrebu 1921., potom je do 1939. radila u Financijskom ravnateljstvu i Školskom odsjeku zagrebačkoga gradskoga poglavarstva. Zbog sudjelovanja u osnutku Društva hrvatskih književnica (1936.) bila je pod policijskim nadzorom. Bila je predsjednica »ženskoga pododbora« Matice hrvatske, a 1939. – 1944. glavna urednica »Hrvatskoga ženskoga lista«. Dobitnica je Državne nagrade za književnost 1943. Do umirovljenja 1948. bila je lektorica u Nakladnom zavodu Matice hrvatske, »Vjesniku« i »Seljačkoj slozi«. Zbog odbijanja supotpisivanja zahtjeva za izricanje smrtne presude nadbiskupu Stepincu 1946. dobila je otkaz u Nakladnom zavodu i bila isključena iz javnosti. Umrla je u Zagrebu 13. svibnja 1965.
U književnom stvaranju bila je »oslonjena na kršćansku svjetonazornu koncepciju te etičke i odgojne smjernice« (N. Videk). »Umjetnost je sestra Religije«, a »Ljepota je poljubac Ljubavi«, pisala je. No klonila se nametanja vjerske ili moralne tendencije: »ona je tu imanentna, ona se rađa kad i istina: sa patnjom srca i sa spoznajom duha«.
Stvaralaštvo je započela mističkom dramom »K svitanju« 1927., a do kraja II. svjetskoga rata objavila je romane »Portreti«, »Sluga Vječne Mudrosti«, »Jaslice« i dojmljivu »seljačku« trilogiju »S naših njiva«. U alegorijskoj prozi »Vrijeska« vraća se u svijet nadrealnoga, a zbirkom novela »Mimoza sa smetljišta« izrazila je svoju sućutnu osjećajnost prema »rubnima«. Posmrtno joj je objavljen roman »Velika šutnja«, a u rukopisu čekaju »Kolijevka« i »Pogašena svjetla«.
Pjesničke iskaze svoje kontemplativne duše sabrala je u zbirkama »Osmijesi«, »Vjernička žetva« i »Jezero mrtvo«, čudesno izišloj 1956. u vremenu izolacije. Sva je njezina poezija protkana mistikom čežnjive i bolne duše.
Objavila je mnogo članaka, a s Vinkom Nikolićem priredila je antologiju »Hrvatska majka u pjesmi« (1941.), gdje ističe »da je materinstvo vrednota s onoga svijeta«, »a žena je nosilac i stvaralac najplemenitijeg čovještva«. Djela joj se ponovno sabiru, tiskaju i čitaju. Nedvojbeno, u njoj hrvatska književnost ima jednu od ponajboljih autorica. (L)
