Na internetskim stranicama često nailazimo na komentare o Apokalipsi. Također se često citiraju proroci Staroga zavjeta, a njihova proročanstva o zadnjim vremenima prikazuju se kao upravo sada aktualna. Posebice je zanimljiv prorok Zaharija, 12, 2-3: »Evo, učinit ću Jeruzalem čašom opojnom svim narodima uokolo – za opsade Jeruzalema. U onaj dan učinit ću Jeruzalem teškim kamenom svim narodima…«
Mene zanima upravo ono – svim narodima – jer se tu Židovi nalaze na udaru od svih naroda, a takav prikaz odnosa proriču i svi proroci Staroga zavjeta. Iz današnje perspektive vidimo kako se svi narodi okreću protiv Izraela i on nam doista izgleda kao težak kamen o koji se imaju – da tako kažem – spotaknuti oni narodi koji kreću na Židove.
Zanima me kako katolički teolozi u svojim analizama apokaliptike gledaju na to budući da ima katolika koji u Izraelu gledaju svjetsku zavjeru i Antikrista? I hoće li na kraju i europski kršćanski narodi ići protiv Židova budući da su to već radili kroz svu povijest počevši od križara preko Carske Rusije s okrutnim postupanjima i Istočne Europe, sve do Luthera i protestanata koji su evoluirali i kulminirali u svojim progonima do holokausta, a tu su i Englezi koji su bili prva zaprjeka osnivanju države Izrael i dr. Ne zaboravimo ni Rim koji je 71. godine razorio Jeruzalem, a car Hadrijan izvršio genocid u kojem je stradalo više Židova nego pod Hitlerom. Tim stopama krenula je i fašistička Italija (doduše ne tada u tolikoj mjeri, ali svejedno kao saveznik Hitlera), pa Arapi koji jasno objavljuju svoj naum o temeljitom istrebljenju Židova. Židovima je kazano još u Europi: »Marš u Palestinu!« Kada su Arapi bili ljutiti zbog države Izrael, također su protjerali sve Židove iz svojih zemalja s uzvikom: »Marš u Palestinu!« te su poslije vikali i danas viču: »Marš iz Palestine!«
Unatoč povijesnim činjenicama kao svjedoku tih zbivanja, stalno se i uporno Židovi sotoniziraju, a posebno pojam Sion koji je u objavi svet. Dakle, kako na sve to gleda Katolička Crkva?
Marijo
Katolička Crkva, njezini teolozi, poglavari i učiteljstvo na židovsku vjeru i židovski narod gledaju pozitivno i ni u čemu se ne slažu s onima koji bi, pa i ako bi se nazivali vjernicima, o Židovima i židovskoj vjeri govorili loše ili ju čak sotonizirali, što se kroz povijest – kao što pišete – doista i događalo. Katolička Crkva takva stajališta danas jasno osuđuje, a o njezinu pozitivnom stajalištu prema židovskomu narodu svjedoče mnogi dokumenti, ali i konkretne geste prijateljstva, uvažavanja i poštivanja, osobito nakon Drugoga vatikanskoga koncila. Iz njih je vidljivo kako Katolička Crkva na židovski narod ne gleda kao na nekakav »teret« ili »kamen« o koji bi se spoticali (drugi) narodi. Jasno je to već i iz deklaracije o odnosima Crkve prema nekršćanskim religijama »Nostra aetate« u kojoj se ističe da Crkva ima zadaću promicati »jedinstvo i ljubav među ljudima, dapače i među narodima«, te prije svega »svraća pozornost na ono što je ljudima zajedničko i što ih vodi k međusobnom zajedništvu« (NA, 1). Već je iz toga kratkoga citata jasno da Crkva ne prihvaća stajališta i postupke kojima bi se narode dijelilo i međusobno svađalo, ili pak jedan narod prikazivalo kao »teret« drugim narodima, jer su svi narodi jedna zajednica; »imaju isti iskon jer je Bog sav ljudski rod nastanio po svoj površini zemaljskoj; svima je jedan posljednji cilj, Bog, čija se providnost, svjedočanstvo dobrote i naum spasenja protežu na sve, dok se svi ne sjedine izabrani u Svetom gradu koji će osvijetliti Božja slava i gdje će narodi hoditi u njegovu svjetlu« (NA, 1).
Zato Crkva »opominje svoju djecu da razborito i s ljubavlju putem razgovora i suradnje sa sljedbenicima ostalih religija, svjedočeći kršćansku vjeru i život, priznaju, čuvaju i promiču ona duhovna i ćudoredna dobra i one društveno-kulturalne vrednote koje se kod njih nalaze« (NA, 2) te priznaje da se »početci njezine vjere i izabranja, po spasonosnom Božjem otajstvu, nalaze već kod patrijarha, Mojsija i proroka«. »Ona priznaje da su svi Kristovi vjernici, Abrahamova djeca po vjeri, uključeni u pozivu istoga patrijarha i da se spas Crvke otajstveno predoznačuje u izlasku Izabranoga naroda iz zemlje ropstva. Stoga Crkve ne može zaboraviti da je po onom narodu, s kojim se Bog udostojao iz svojega neizrecivoga milosrđa sklopiti Stari savez, primila objavu Staroga zavjeta i da je hrani korijen dobre masline u koju su ucijepljene divlje maslinske mladice pogana. Crkva, naime, vjeruje da je Krist, naš mir, križem pomirio Židove i pogane i oboje u sebi učinio jednim«, navodi se u deklaraciji »Nostra aetate« čiji broj 4 daje sjajne odgovore na Vaša pitanja, iz kojega je vidljivo da Crkva pred očima ima stalno da od Židova potječe Krist po tijelu, apostoli, a i mnogi od prvih učenika koji su svijetu navijestili Kristovo evanđelje, te Drugi vatikanski koncil potiče i preporučuje da se »Židovi ne prikazuju kao da su od Boga odbačeni i prokleti, kao da bi to proizlazilo iz Svetoga pisma«. »Stoga neka svi paze da u katehezi i u propovijedanju Božje riječi ne naučavaju nešto što se ne slaže s evanđeoskom istinom i Kristovim duhom«, a Crkva sjećajući se zajedničke baštine sa Židovima, »potaknuta religioznom evanđeoskom ljubavlju, a ne političkim razlozima, žali mržnju, progone i očitovanja antisemitizma, kojima su u bilo koje vrijeme i s bilo koje strane Židovi bili pogođeni« (NA, 4).
To stajalište svojim su učenjem, životom i gestama potvrđivali svi pape novoga doba, od Pavla VI. preko Ivana Pavla II. koji je židovski narod nazvao »našom starijom braćom« i prvi otišao u rimsku sinagogu, kao i papa u miru Benedikt XVI., do pape Franje koji je 17. siječnja 2016. tijekom posjeta rimskoj sinagogi poručio da se »Židovi i kršćani trebaju osjećati kao braća, koju ujedinjuje isti Bog«.
