Kada se iz glavnoga grada u nedjeljno jutro zaputi autocestom prema Petrinji, ne susreće se mnogo suputnika, tek jedan ili dva automobila na dvadesetak kilometara dionice ceste koja čeka dovršenje i spajanje Zagreba i Siska. Tjednom je, kažu, promet gušći jer mnogi egzistenciju traže u metropoli, kamo putuju na posao, pa su zahvalni na dobroj prometnoj infrastrukturi. Ulaskom u najveći grad na području Banovine u oči upada slika praznih petrinjskih ulica, brojnih kuća bez uređene fasade, a osjećaju se još uvijek ožiljci rata. Iako se uočavaju pomaci nakon godina financijske i ratne krize, javlja se misao o nedostatku životnosti.
No kada se dođe do južnoga dijela Petrinje, u Ulici Gromova iza jednokatnice na broju 113 veliko iznenađenje. Već brojni automobili parkirani uz cestu suprotnost su svemu do tada viđenom. Na dvije jutarnje mise u montažnoj crkvi susreću se brojna djeca i mlade obitelji tako da pripremljeno pitanje o nenaseljenosti i budućnosti župe ne treba ni postavljati.
Glasno pjevanje, molitva i uključenost vjernika u liturgiju – sve je to plod rada nove župe koja još uvijek nema svoju crkvu. Po godini osnivanja mlada petrinjska župa posvećena sv. Ivanu Pavlu II. u proteklih je šest godina ostvarila mnogo toga… Vjera doseljenoga stanovništva i gorljivost župnika franjevca fra Ante Barišića daje rezultate na mnogim područjima. O tome ne trebaju govoriti riječima, vidi se to u vjerničkom zajedništvu, njihovoj gorljivosti i brizi za župnu zajednicu…
O. Barišić drugi je župnik u povijesti župe osnovane 21. listopada 2011., u kojoj pod zaštitom pape Ivana Pavla II. živi oko 3800 župljana. Tu je prije Domovinskoga rata živio pretežito pravoslavni živalj, no područje su potom naselili protjerani Hrvati iz Bosne i Hercegovine. Tako je središnja petrinjska župa sv. Lovre postala pretijesna za sve vjernike pa su osnovane još dvije župe – Preobraženja Gospodnjega i sv. Ivana Pavla II.
»Ljudi iz Bosne sa sobom su donijeli tradiciju, imaju u sebi iskrenu vjeru i pobožnost, kod nekih je samo trebala duhovna nadogradnja. Ima i kod nas onih koji su se izgubili, u kojima je zamrla iskra, koji su skršeni i slomljeni – jer rat je učinio svoje i izgubili su vjeru. Nije naša župa savršena, ima problema i slabosti, ali i pozitivnih stvari. Borimo se iz dana u dan, potičemo i okupljamo ljude. Moja je misija dovesti ih do susreta sa živim Isusom«, svjedoči župnik dok govori o jednoj u nizu prednosti župe. Naime, oko tisuću domaćinstava u župi većinom je smješteno uz crkvu pa se prema njegovim riječima sve župljane može obići za desetak minuta biciklom.
Iskusni pastoralac, rodom s Plehana, službovao je kao svećenik u Međimurju, Zagorju, Baniji, Slavoniji, Podravini, no u petrinjskoj ga je župi uz ljubav vjernika prema Crkvi iznenadila još jedna lijepa odlika doseljenoga stanovništva. »Bio sam na mnogo mjesta, ali nigdje nisam doživio da ljudi tako drže do Crkve. Mnogo je prekrasnih ljudi koji priskaču u pomoć, na raspolaganju su te se žrtvuju za sve što je potrebno u župi. Teško bih mogao bez pomoći laika… Lijepo je, ali i naporno raditi u župi, no dužan sam omogućiti vjernicima da imaju sadržaja. Naša je montažna crkva kućica kao u Betlehemu, ali je živa i radosna. Trudim se da se u župi stalno nešto događa, ali ne samo da bude akcija, nego da sve to vodi prema iskustvu Boga. Jer kada se vjernike dovede do Isusa, oni iz zahvalnosti postaju predaniji župljani, uključuju se u život i aktivnosti te ih ne treba moliti ni pozivati, samoinicijativno su prisutni i pitaju gdje i što mogu učiniti«, svjedoči župnik o. Barišić.
Do prošle je godine bilanca krštenih i umrlih išla na ruku životu, no u 2016. se godini dogodio zaokret: statistika pokazuje da je bio 31 sprovod, a deset manje krštenja. Prvopričesnika je ove godine 48, a krizmanika će biti 32.
U župi se posebno njeguju tradicionalne pobožnosti, ne prođe tjedan a da se vjernici barem tri puta ne okupe na klanjanju pred Presvetim Oltarskim Sakramentom. Župnik franjevac pojašnjava zašto naglasak stavlja na takvu vrstu pastorala: »Nema vjere a da nema duhovne obnove, navještaja Božje riječi, evangelizacije. Tradicionalne pobožnosti nerijetko su zanemarene u crkvi, a mi njegujemo biblijski sat, tjedne duhovne obnove. Svakoga utorka zbiva se trosatni program: ispovijeda se, moli Gospina krunica, slavimo misu, nakon toga je kateheza te sve završava klanjanjem. Lijepo je vidjeti ispunjenu crkvu jer to pokazuje da su ljudi gladni Boga. Treba uvijek podržavati iskru Božje ljubavi i milosti. Često nam dođu i drugi svećenici na duhovne obnove. Uživam kada svećenik ili subrat progovori mojim vjernicima. To pokazuje raznolikost u jedinstvenom služenju.«
Posljednjih godinu i pol u župi je aktivna i časna sestra Marinela Garić, redovnica Kćeri Božje ljubavi, zaposlena u školi u Sunji, no u pastoralu pomaže u petrinjskoj župi pa više puta dolazi iz samostana u središtu grada do župe sv. Ivana Pavla II. Sve je počelo molbom župnika da mu pomogne pričešćivati na nedjeljnim misama, potom je okupila župni zbor, preuzela župnu katehezu za prvopričesnike… Angažman se samo povećavao.
»Dosta je živo, ljudi su aktivni, žele i hoće, a činimo sve što možemo. Prije sam bila u Križevcima i u Rijeci, no ovdje se najljepše osjećam, ljudi su otvoreni, susretljivi, drže do Crkve i crkvenih službenika. Prvopričesnike i krizmanike pripremamo dvije godine na župnoj katehezi, a kako sam ljetos imala dobru skupinu prvopričesnika, organizirali smo i katehezu za 4. razred. Od četrdeset četvrtaša, njih samo pet ne dolazi. Oni su jezgra za pripremu priredaba i predstava, čitaju molitvu vjernika, sudjeluju u pobožnostima«, svjedoči s. Marinela.
Relativno nov u župi, ali i u župnom zboru koji okuplja 25 pjevača te pjevanjem animira nedjeljnu jutarnju misu jest Josip Pranjić (50), koji kaže da je poziv s. Marinele bio presudan da se uključi u slavljenje Boga pjesmom.
»I u prijašnjoj sam župi u Dvoru pjevao. Došavši, pozitivno me iznenadila vjera ljudi, osjeća se lakoća u vjerovanju i iskrenost te spremnost da se angažiraju u svim zbivanjima u župi. Svakako me raduje i kada vidim ispunjenu crkvu«, kaže Pranjić, inženjer šumarstva rodom iz Kotor-Varoša, zaposlen u struci, koji svakoga dana putuje iz Petrinje u Dvor. Njegova je priča o dolasku u Hrvatsku slična drugim vjernicima iz BiH: zahvatio ih je rat, morali su se iseliti sa svojih ognjišta, a mnogi su novo utočište pronašli upravo u Petrinji. Neki su više godina bili smješteni i u prognaničkom naselju Mala Gorica dok nisu izgrađene kuće. »Važno je shvatiti da se mi koji smo došli moramo prilagoditi, ne može se okolina prilagoditi nama«, kaže otac troje djece, koja se školuju u Zagrebu.
U Petrinji radi srednja škola sa šest smjerova, no neki nakon osnovne škole putuju u Glinu i Sisak, a na fakultet se odlazi u Zagreb. Redovita pojava da mladi iz crkve odlaze nakon krizme ne potvrđuje se u župi sv. Ivana Pavla II. Tamo je više mladića i djevojaka koji ministriraju, sviraju u zboru mladih, okupljaju se i spremni su pomoći župniku u svemu… Svoju su privremenu montažnu crkvu, svjedoče, prihvatili kao drugi dom.
Među njima je i Petar Šimić koji nedjeljom ustaje ranije nego tijekom tjedna kako bi posluživao kod oltara na prvoj misi u 7 sati. I nije jedini! »Uspijem se dići, to je žrtva, ali već sam navikao. Ispočetka sam bio rezerviran prema dugim propovijedima fra Ante, samo sam čekao da misa prođe, no kada sam počeo slušati, jednostavno mi se svidjelo«, kaže Petar, koji je redovit i na križnom putu, a u došašću je dolazio na zornice. »Dosta nas je mladih, župnik nas odvede na izlet. Imali smo i više ministranata, a trojica su osjetila duhovni poziv i krenula u formaciju«, svjedoči ministrant koji nedjeljom često ima i rukometne utakmice s klubom s kojim se natječe u drugoj ligi.
Montažna građevina s čeličnom konstrukcijom privremeni je dom župe koji prostorno ne zadovoljava potrebe pa se mnogo vremena ulaže u pronalazak rješenja kako bi se preselili u veću crkvu i pastoralni centar jer su već sada prostorno ograničeni i teško usklađuju sve župne aktivnosti. Kupljeno je zemljište od 9000 kvadrata, a početkom ožujka stigla je i darovnica za 800 m2 državne zemlje. Idejni projekt, brojna papirologija i prikupljanje priloga – postupak je koji će ih dovesti do crkve, a u dijelu poslova sudjeluje i ekonomski vijećnik Dalibor Pendeš.
»Svi su planovi usmjereni na izgradnju. Nova bi crkva trebala biti udaljena nekoliko kilometara odavde u smjeru Siska. Postoji idejni plan, čekaju se dozvole«, govori ekonomski vijećnik Dalibor, koji sa suprugom Katom ima troje djece, a najstarija je kći kandidatica kod sestara Kćeri Božje ljubavi u Zagrebu.
Župnik pak izražava nadu da će se s radovima početi još ove godine. Župa nije toliko bogata da bi sama mogla financirati izgradnju, no kao i svagdje – kaže župnik – crkva se »obično gradi obećanjima bogataša i darovima siromaha«. No sve su snage usmjerene na gradnju žive Crkve, kažu župljani, a onda će doći i zidovi!
To potvrđuje i aktivni župni Caritas čiji je kontejner učinio mnogo dobra mještanima. Kroz taj maleni i skučeni objekt prošlo je mnogo hrane, donacija, materijala, a vrata Caritasa otvorena su svake srijede za potrebite. Među četiri volonterke je i Ankica Josipović (52), zaposlena kao servirka u petrinjskom dječjem vrtiću, a posao koordiniranja Caritasa ima Svjetlana Bjekić (47). »Zadnje je stanje potrebitih 85 obitelji, ima i samaca i staračkih obitelji, a 15 je obitelji s više djece. Najviše donacija dobivamo iz Sisačke biskupije, a organiziramo se i sami. Župnik voli pomagati, uvijek se nađe donatora, a i mi pečemo kolače pa ih prodajemo i skupimo priloge za pakete koje dijelimo za Božić i Uskrs. Potrebe su velike jer mnogo je ljudi nezaposleno«, napominje također nezaposlena rudarska tehničarka i majka dviju kćeri studentica Svjetlana Bjekić. Ne zaboravlja spomenuti dobroga župnika koji ih vodi prema upoznavanju žive Crkve i živoga Boga, a onda je – kaže voditeljica Caritasa – čovjek sretniji i kada ima malo i kada ima puno, jer mu materijalno nije najvažnije.
Uz organiziran karitativni rad, petrinjska župa brzo ujedini i majstorske ruke te spremno pokažu solidarnost s najpotrebitijima. Osobama lošega socijalnoga statusa poboljšavaju uvjete stanovanja. Umirovljeni vodoinstalater Milan Pucović (61) svjedoči: »Kada je župnik išao na blagoslov, primijetio je potrebe, skupio je nas nekoliko koji možemo odraditi poslove. Dosada smo imali nekoliko slučajeva gdje su ljudi živjeli ispod granice normalnoga života – bez struje, vode i primanja, u urušenim i zapuštenim kućama. Poslije ostanemo s njima u kontaktu, pomaže im i Caritas donoseći hranu. Nitko ne bi smio živjeti u takvim uvjetima, to je grijeh propusta onih koji su blizu potrebitih, a ništa ne poduzimaju.«
Pucovićeva supruga Dušica pak radi na duhovnoj obnovi župe. Sama je više puta sudjelovala u duhovnim vježbama u tišini koje vodi Barica Deanović iz Slavonskoga Broda zajedno s pratiteljima. »Bude nas između 20 i 30, imamo program svaki mjesec po tri dana u župi, a organiziraju se i duhovne vježbe koje traju 12 tjedana. Pridruže nam se ne samo župljani, nego i ljudi iz drugih dijelova Hrvatske, koje onda ugostimo po obiteljima. Ima i muških i ženskih, i mlađih i starijih, i zaposlenih i nezaposlenih. Mnogo su mi te vježbe pomogle, doživjela sam lijepe stvari, spoznala sebe, uvidjela svoje grijehe – to mi je sve bilo dano ovdje«, kaže Dušica Pucović (54), rodom iz Slovenije, koja je u Hrvatsku došla osamdesetih te je bila zaposlena kao farmaceutska tehničarka.
Prošnje stižu iz Amerike
To je tek jedan u nizu programa koji se nude župljanima mlade petrinjske zajednice jer u župi sv. pape Ivana Pavla II. vlada pluralizam po pitanju duhovne ponude. Vodi ih misao da ne treba gasiti duha, nego raspirivati milost i prepoznati talente koje je Bog darovao svakomu… Tako ima mjesta i za zajednicu Krvi Kristove, Marijinu legiju, pobožnost sv. Josipu, klanjanje pred Presvetim, a mnogo vjernika dolazi petkom na klanjanje i čašćenje križa.
Voditeljica zajednice Krvi Kristove Kaja Lopar (68) kaže da na susretima mole za potrebe župe i hrvatskoga naroda, no SMS-om dobivaju molitvene preporuke iz cijele Hrvatske, pa i Amerike, Njemačke i Austrije. Očito su ih prepoznali kao ustrajne molitelje…
»Upoznala sam se sa zajednicom 1981. godine u Banjoj Luci, u mojoj rodnoj župi, a kada sam došla ovamo, organizirali smo se prvo u župi sv. Lovre, a nakon osnivanja u ovoj župi. Duhovno nas vode sestre iz Zagreba, a i župnik nas redovito obiđe. Na susretima nas bude oko 25. Kako vrijeme prolazi, neki stare, odsele se, neki odustanu kada dobiju ono što isprosimo«, napominje Kaja Lopar, koja ima i zamjenicu Snježanu Sliško. Kao zajednica Krvi Kristove redovito pomažu u školovanju djece u Africi preko sestara misionarka.
Želju da cijela župa postane velika molitvena zajednica pokazuju i nastojanja Marijine legije, karizme raširene u petrinjskom kraju, koju u župi vodi Mirjana Marčec. »Najveća je kurija Gospa Snježna, a njoj pripada i naš prezidij. Prije nekoliko mjeseci posjetilo nas je vodstvo Marijine legije iz Dublina. Prisustvovali su našem tjednom sastanku, kada je jedna legionarka davala obećanje. Pohvalili su rad i vodstvo Marijine legije u Petrinji, rekli su da radimo u duhu te karizme. U župi posjećujemo svakoga tjedna starce u domu umirovljenika«, govori o aktivnostima devet Marijinih legionara Mirjana Marčec, zaposlena u krojačkoj radnji. Uz velike legionare imaju i nazaretsku skupinu (za djecu do 12 godina) te omladinski prezidij (za mladež do 18 godina) s prilagođenim apostolatom za njihovu dob.
Posljednje dvije godine svake nedjelje, a gotovo i svaki dan na misi je maturant Roberto Letica (18) koji putuje u srednju školu u Glinu. Prošao je put od ministriranja do glazbenoga animiranja mise, sam je naučio svirati klavijature u nekoliko mjeseci… »Bio je i prije zbor mladih, no kada se raspao, dva-tri mjeseca nije bilo sviranja. To mi se nije svidjelo, a kako su u crkvi stajali instrumenti, uhvatio sam ih se i pohvatao osnove u tri mjeseca. Sviđa mi se svirati i služiti Kristu na taj način. To me potiče da u crkvu dođem gotovo svaki dan«, napominje Roberto, koji ima mentorstvo iskusnoga duhovnoga skladatelja Siniše Česija, kao i pomoć 14-godišnje Klaudije Dujlović na gitari. Spominje kako je mlade dosta odnio svijet, ali zadovoljan je što im župnik dovede svećenike »od formata«, poput don Damira Stojića ili p. Areka Krasickoga na duhovne obnove.
Na skori susret hrvatske katoličke mladeži u Vukovar ići će i 18-godišnji ministrant Marin Perković, koji je u župu došao na poziv bivšega župnika fra Ivana Cvetkovića – prvo kao čitač, a onda i ministrant. Potaknuo je i prijatelje da mu se pridruže, a uz duhovne sadržaje u župi se druže, ali i pomognu kada treba očistiti snijeg, prihvatiti hodočasnike…
Jedna od čitačica, koja je na misi dobila župnikovu pohvalu, 12-godišnja je Marta Bjelopavlović, učenica šestoga razreda OŠ Dragutina Tadijanovića. Za čitanja se, kaže, pripremaju subotom popodne u klanjanju pred Presvetim Oltarskim Sakramentom. Ta je pobožnost srce župne zajednice, pa su tako prošloga došašća organizirali mjesec dana klanjanja – svakoga dana.
Nakon zornice izložili bi Presveto i mnogi koji nemaju zaposlenje ostajali bi u tišini i klanjanju. »To je zimsko vrijeme kada nema posla na zemlji, pa je umjesto gledanja televizije sigurno korisnije biti ovdje u crkvi. Zaposlili smo ljude da se bave Bogom i sobom. Tu im je toplo i u duši i tijelu«, napominje župnik o. Barišić, koji se u zadaći da u ljudima probudi nadu i vjeru očito nikada ne umara.
