Pastoralna suradnica župe sv. Vida u Vrbovcu Petra Tirić, animatorica instruktorica te donedavno koordinatorica vrbovečke zajednice mladih »Vitius«, jedne od prvih u Bjelovarsko-križevačkoj biskupiji, studentica je zadnje godine diplomskoga studija pedagogije te francuskoga jezika i književnosti nastavničkoga smjera, odnedavno i supruga.
Rođena je 28. veljače 1998. u Zagrebu u obitelji Frigo koja, premda podrijetlom iz Italije, u zadnje četiri generacije živi u Zagrebu, Preseki i najviše u Vrbovcu, odakle je rodom njezin otac Siniša. Majka Amela, rođena Čauš, rodom je iz Travnika iz muslimanske obitelji. Došla je u Vrbovec 1992. bježeći od rata u BiH. Nakon završetka rata Amela i Siniša, koji su se upoznali tako što je ona radila u kafiću Sinišina oca u selu Konaku kraj Vrbovca, vjenčali su se 1995. i počeli živjeti u tom selu. Premda su oboje po struci strojarski tehničari, danas rade sasvim drugačije poslove: Siniša radi u održavanju pogona galvanizacije, a Amela je slastičarka s vlastitom firmom. Osim Petre, imaju i kćer Adrijanu rođenu 2001. godine, koja radi u jednom vrbovečkom kafiću i studira ekonomiju, smjer turizam. S Petrinom najužom obitelju zajedno živi i djed Dragutin s očeve strane.
»Iako je u to vrijeme bila muslimanske vjere, moja majka se dogovorila s ocem da će sestru i mene odgajati u katoličkoj vjeri, kao vjeri njegove obitelji i sjeverozapadnih hrvatskih krajeva«, pripovijeda Petra. »Krštene smo još kao male, ali vjera se baš i nije praktično živjela u užoj i široj obitelji. Mama je zapravo bila ta koja se, premda nije bila katolikinja i nije znala molitve, raspitala kod drugih pa je sestru i mene naviknula svakodnevnoj molitvi i odlasku na misu, barem na veće blagdane i svetkovine. Redovito smo na misu počele ići nas tri zajedno tek s mojih osam, devet godina kad je počela priprava za prvu pričest. Majka je uvijek bila na misi s nama, čak je i pjevala pjesme i objašnjavala nam što se događa. Jako sam zahvalna roditeljima na toj njihovoj zajedničkoj odluci i posebice na maminoj ustrajnosti da nas vodi putom vjere koja nije bila njezina. U međuvremenu se moja majka, vidjevši moje djelovanje i koliko živim svoju vjeru, ali i kroz osobno iskustvo mise, odlučila prijeći na katoličku vjeru pa je primila sve sakramente, a mene je izabrala za krsnu i krizmanu kumu, što mi je, iako priča zvuči neobično mnogima koji je čuju, posebna i najveća čast.«
»Odrastala sam na selu i to mi je jako drago jer smo sestra i ja, premda dvije djevojke, naučile odmalena sve raditi. Odmalena sam gutala enciklopedije i voljela učiti o svijetu oko sebe pa kad sam krenula u II. Osnovnu školu Vrbovec, bila sam odlična učenica. Krajem osnovne škole naša župa dobila je novoga župnika Zorana Grgića, popularno zvanoga Grga, koji je i danas naš župnik. Još sam prije njegova dolaska počela čitati na nedjeljnim misama. Na župnikov nagovor krenula sam na susrete novoosnovane župne zajednice mladih. Iako je, nažalost, uobičajeno da nakon krizme većina mladih ne ostane u Crkvi, ja sam, nekako s primanjem potvrde, još više osjećala kako me Gospodin još više privlači k sebi. Tijekom srednje škole tako nisam samo rasla u vjeri, nego i doživjela za mene dosad najvažnije životne trenutke. Već sam u 6. razredu znala da ću upisati 16. jezičnu gimnaziju u Zagrebu.«
»Dakle, s jedne strane zajednica mladih, a s druge dobro društvo – to mi je dalo dobre temelje za sljedeći korak. Za njega je opet ‘kriv’ župnik Grga, koji me početkom 2. razreda srednje škole pitao bih li voljela pohađati edukaciju za župne animatore. Kada sam u prvoj godini animatorstva vidjela koji učinak ima moje djelovanje na djecu i mlade i kad sam shvatila koliko volim raditi s ljudima, odlučila sam upisati studij pedagogije kao svoj poziv, a francuski, koji sam u međuvremenu počela učiti u srednjoj i bila na državnom natjecanju, upisala sam sebi ‘za gušt’, iz velike ljubavi prema stranim jezicima općenito i naravno strasti za taj jezik. Ta dva područja upisala sam kao dvopredmetni studij na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.«
»Osim animatorskih aktivnosti, organiziranja oratorija za djecu i vjeronauka za krizmanike, počela sam pjevati u župnom zboru mladih ‘El Shaddai’, a nakon nekoga vremena postala sam prva koordinatorica župne zajednice mladih jer smo uvidjeli kako je, premda je duhovnik voditelj zajednice, lakše uz jednu mladu osobu prepoznati koje su potrebe zajednice mladih. Danas naša zajednica nosi ime ‘Vitius’ i jedna je od prvih takvih zajednica u našoj biskupiji. Željela sam da se mladi katolik može zabavljati, a istodobno živjeti svoju vjeru. S vremenom sam postala i animatorica instruktorica, što je značilo da sam dobila priliku i odgovornost podučavati druge animatore kako da po svojim talentima djeluju u Crkvi i drugim mladima svjedoče vjeru.«
»Kroz sve te obveze pratio me i uvijek podržavao moj dečko, a sada suprug Ante. Stariji je od mene tri godine i sada završava diplomski studij za nastavnika povijesti. Nas smo se dvoje znali još odmalena s folklora i iz škole, ali nismo nikada stupali u intenzivniji kontakt. Tu nam je priliku pružila upravo zajednica mladih kojoj smo se oboje priključili i u kojoj smo se aktivnije počeli družiti, a dobri prijatelji postali smo na SHKM-u Dubrovnik 2014., i to pri povratku kući. Naša veza rasla je u dobroj okolini zajednice mladih u kojoj smo zajedno rasli u duhovnosti, a kasnije i nastojali biti primjer drugima. Vjenčali smo se 2. listopada lani. U pripremu i slavlje vjenčanja bila je uključena cijela ekipa mladih iz župe, kao i župnik Grga i duhovnik zajednice Mihael Hertarić, što nam je jako puno značilo i učinilo slavlje još posebnijim. Sada živimo zajedno s njegovom majkom Ankicom u Vrbovcu.«
»I dalje sam, premda sada udana, aktivna u Crkvi, iako sada imam druge prioritete u životu. Nisam u najužoj organizaciji skorašnjega SHKM-a u Bjelovaru, nego ću volontirati na dan susreta 17. rujna i animirati svečano misno slavlje u Zboru mladih Bjelovarsko-križevačke biskupije čiji sam član i dio organizacije ekipe od osnutka prije dvije godine. I dalje sam u župnom zboru koji sada vodi moja najbolja prijateljica i vjenčana kuma, također župna animatorica Katarina Kramarić, držim besplatne instrukcije za osnovnu školu u sklopu župnoga Caritasa, članica sam župnoga pastoralnoga vijeća i pomažem što god stignem u župi. Koordiniranje zajednice mirne sam duše, premda sa suzama u očima jer sam sve članove smatrala svojom djecom, prepustila u dobre ruke animatora Josipa Juke. Voljela bih jednoga dana aktivirati se u biskupijskom pastoralu obitelji, a to je i blisko s mojim profesionalnim interesom jer mi je jedna od želja djelovati kao pedagog savjetnik za obitelji i roditelje u sklopu obiteljskih savjetovališta. Pa kako Bog da.«
