Svoje je papinsko ime Joseph Ratzinger odabrao u čast Benedikta XV., pomiritelja zaraćenih naroda u Prvom svjetskom ratu, a taj je odabir opravdao brojnim i zapaženim diplomatskim nastojanjima. Riječi Treće Ivanove poslanice koje su bile njegovim papinskim geslom, »Suradnici istine«, svjedoče o posvećenosti istini iz koje je potekla i njegova posljednja enciklika »Ljubav u istini«.
Unatoč uznapredovaloj dobi, rimski je biskup mnogo vremena podario mladima tijekom svojih posjeta Brazilu, Sjedinjenim Američkim Državama, Australiji, Francuskoj, Poljskoj, Austriji, Angoli, Španjolskoj, Njemačkoj, Libanonu, Italiji te Malti. No jedinstvenim će ostati susret s hrvatskom mladeži 2011. kada se – njegovim riječima – Jelačićev trg pretvorio u hram »čiji je svod samo nebo«.
Uz promjene u ustroju papinskih vijeća i djelokrugu kongregacija Rimske kurije, vatikanski je suveren 2010. uspostavio Papinsko vijeće za promicanje nove evangelizacije, a svojim je motuproprijima uredio i pravila za izbor novoga pape, postrožio svećenički odgoj, potaknuo razvoj crkvenih karitativnih aktivnosti te započeo obračunavanje s nezakonitim novčanim djelatnostima u Vatikanu.
Pronicanje je Istoka patrijarh Zapada očitovao u čestim susretima s poglavarima Crkava peterih istočnih katoličkih tradicija te s pravoslavnim poglavarima Grčke, Cipra i Jeruzalema. Njegova skrb za kršćansko bratstvo prožela je pobudnicu »Crkva na Bliskom istoku«, a ekumenske mu je napore okrunila deklaracija koju je 2006. objavio u zajedništvu s ekumenskim patrijarhom Bartolomejem I.
Posjetom duhovnomu poglavaru Anglikanske Crkve, canterburyjskomu nadbiskupu Rowanu Williamsu, primas Italije najavio je zbližavanje s anglikancima, koje je 2007. urodilo i objavom apostolske konstitucije »Anglicanorum coetibus«. Njome je Papa omogućio osnivanje triju personalnih ordinarijata kroz koje je u puno zajedništvo s Katoličkom Crkvom do 2012. ušlo 9090 anglikanskih vjernika.
Kao branitelj crkvene liturgijske baštine vrhovni je svećenik pružio ruku pomirenja i razdijeljenim tradicionalističkim katoličkim zajednicama okupljenima oko svećeničkoga Bratstva svetoga Pija X. Apostolskim pismom »Summorum pontificum« papa je proširio slavljenje tridentinske mise, a 2009. poništio je ekskomunikaciju biskupa koje je bez papinskoga dopuštenja zaredio Marcel Lefebvre.
Najpoznatiji blaženik kojega je proglasio sluga slugu Božjih svakako je Ivan Pavao II., no hrvatski je narod zadužio i beatifikacijom Drinskih mučenica. Papa je usto kanonizirao 45 zaslužnika, proglasio dvoje naučitelja Crkve – Hildegardu Bingensku i Ivana Avilskoga – te posvetio tri godine (sv. Pavlu, svećenicima i vjeri), a objavio je i tri enciklike te četiri apostolske pobudnice.
Osim doprinosa kojima je rasvijetlila crkveni nauk, misao apostolskoga prvaka sabrana u 66 knjiga stekla je poklonike i u širim društvenim krugovima. Njegovo regensburško predavanje o vjeri, razumu i sveučilištu pokrenulo je veliku međunarodnu polemiku o religiji, a u svojem je obraćanju plenarnoj skupštini Ujedinjenih naroda ponudio cjelovitu kršćansku viziju ljudskih prava.
Unatoč optužbama za prikrivanje pedofilije u Crkvi, upravo je sveti otac Benedikt najzaslužniji za raščišćavanje te »gnusobe«, koje je započeo kao prefekt Kongregacije za nauk vjere. Prvi je javnosti ponudio ispriku za pedofilske zločine, a tijekom posjeta Australiji, Sjedinjenim Američkim Državama i Ujedinjenomu Kraljevstvu licem u lice sastao se sa žrtvama svećeničkoga zlostavljanja.
Svoj je pontifikat prvi papa s pridjevkom »emeritus« zaključio naoko spektakularnim helikopterskim letom iz Vatikana u Castel Gandolfo. No u toj gesti ipak valja prepoznati poniznost kojom je Kristov namjesnik izbjegao pompu počasti i patetiku oproštaja. To potvrđuju riječi kojima je otpustio svoje stado: »Ja sam tek hodočasnik koji započinje posljednji dio svojega hodočašća na zemlji.«
