Vatrogasci su bili nezamjenjivi u strašnim ovogodišnjim požarima na Jadranu. Njihovo je ljeto bilo doista dugo i vruće, o čemu je pisala Ana Vučetić Škrbić za Slobodnu Dalmaciju. Dežurstva od zore do sumraka, sati provedeni u zraku i dimu, nadljudska borba s plamenom koji guta sve pred sobom. Oni su iskusni piloti i tehničari, pripadnici 855. protupožarne eskadrile 93. krila Hrvatskoga ratnoga zrakoplovstva, ili kako oni vole reći Hrvatska u malom. Novinarka ih predstavlja. To su Međimurac, Slavonac, Zagrepčanin i dva Dalmatinca koji su herojski odradili sezonu. Nisu ih toliko umorili požari koliko temperaturni ekstremi koji u hangaru Zrakoplovne baze u Zemuniku dobivaju sasvim novu dimenziju. Kapetan Ivica Markač rekao je da je ubitačno svakodnevno biti na poslu pod kombinezonom, kada je 37 stupnjeva iz dana u dan. Iako organizam nije naviknut na to, kada čovjek uđe u avion, postaje druga osoba – »vuk koji se bori s vatrom«. »Sve drugo bilo je standardno, pogasili smo sve što se dalo pogasiti, tehničari su odlično odradili svoj dio posla i to je to«, ističe Markač, kapetan, nastavnik i probni pilot koji je već 25 godina član protupožarne eskadrile, s oko četiri stotine sati naleta i 30 tisuća operacija na kanaderu.
Kada pilot uđe u avion, isključi se od svega na zemlji: nema razmišljanja o tome što se događa u kući, što je u školi, što u eskadrili, jedino se mora posvetiti letenju i redovitim postupcima da se ne dovede u neugodnu situaciju. Posvećuje se svojoj misiji.
»Specifičnost je našega posla u tome što ne možemo napraviti potpunu pripremu prije dolaska na teren«, rekao je bojnik Bruno Cifrek Kolarić misleći na suočavanje s mikrolokacijom, vjetrom, rasporedom dalekovoda, mjestom gdje uzimati vodu… Pitali su ih i kako obitelji podnose njihovu odsutnost. »Pred ljeto im ostavimo sliku, kad dođemo nazad pobrojimo nove sijede i to je to. Familije su navikle na to. Nije da preferiraju, ali svjesni su, ponosni na nas.« Cijeli su dan na temperaturi između 37 i 40 stupnjeva u kombinezonima ili na pisti u hangarima ispod upekloga lima. Tamo nema klime i tako svaki dan puna dva mjeseca – bez bolovanja. »Iza nas stoje naši tehničari. Sve nam serviraju na pladnju: evo vam, samo letite«, hvali bojnik Ante Vranjić.
No upozorili su i na velik problem. Na vodi, u slučaju nekoga otkazivanja, manevarski su suženi. I onda dođu brodice koje ih snimaju ili skuteri koji se žele utrkivati… Lučka kapetanija mora micati brodice, zrakom lete dronovi, prijavljeni i neprijavljeni, a onda kao šlag na kraju po svoj dio kolača dođu i znatiželjni promatrači. Svega je na tih kilometar i pol do dva kad slijeću. Najviše iz znatiželje i ludih hireva ljudima svašta padne na pamet… Ove je godine gašenje u nekoliko navrata moralo biti zaustavljeno zbog dronova u zraku! Piloti ne mogu vjerovati u što se ljudi upuštaju i kakvu štetu mogu napraviti: šalju dronove da ih snime što bliže. No dođe li do sudara, primjerice u krilo, to je najmanje pet dana servisa. »Zato apeliramo na ljude da budu razumni, pogotovo ako nemaju registrirani dron. Sve češće to rade stranci. Ako ptica može srušiti avion, zamislite što tek može napraviti dron«, prenosi Slobodna.
»Imali smo dijete koje je kontinuirano bilo u bolnici na respiratoru šest ili sedam godina. Bilo je pitanje kako organizirati adekvatnu skrb kod kuće. Roditelji nisu u stanju adekvatno se brinuti bez pomoći i potpore o tako bolesnoj djeci«, primjer je koji je istaknuo ravnatelj Doma zdravlja Splitsko-dalmatinske županije dr. Marko Rađa, i samo jedno od brojnih iskustava koja su na neki način prethodila da u Splitu počne djelovati mobilni pedijatrijski palijativni tim. Kako stoji u tekstu Romane Kovačević Barišić u Večernjem listu, sada se slaže registar teško bolesne djece te se kontaktiraju njihove obitelji kako bi se utvrdila neka vrsta rasporeda i način rada. Uz donedavnoga ravnatelja splitskoga Kliničkoga bolničkoga centra prof. Julija Meštrovića u timu su predstojnica Klinike za dječje bolesti splitskoga KBC-a dr. Branka Polić te prvostupnica sestrinstva s dugogodišnjim iskustvom na splitskoj intenzivnoj pedijatriji Miranda Bratim. U Splitsko-dalmatinskoj županiji četrdesetak je teško bolesne djece. To su djeca ovisna o raznim uređajima poput respiratora, njih je u županiji oko 30, te još desetak oboljelih od tumora, leukemije i sl. Njihovi primarni liječnici ne mogu riješiti sve njihove potrebe i zapravo se njima bave u manjoj mjeri jer većinom ih moraju upućivati u bolnicu specijalistima.
U tekstu je istaknuto da Hrvatska nema strateški plan daljnjega razvoja palijativne skrbi. U domovima zdravlja formirani su centri za koordinaciju palijativne skrbi s koordinatorom i mobilnim timovima, a oni bi trebali surađivati s bolničkim palijativnim timovima. Međutim, bolnički palijativni timovi često postoje samo na papiru. Da bi se pružala adekvatna palijativna skrb, nuždan je multidisciplinaran pristup na koji računaju i prof. Meštrović i doc. Polić, kojima treba suradnja kolega bolničkih pedijatara, ali i drugih specijalista poput patronažnih sestara, stomatologa, logopeda, fizijatara, psihologa…
