U tišini promatranja svijeta otkriva se duboko zajedništvo svih stvorenja povezanih melodijom života. Gotovo da nema čovjeka koji ne će zastati nad harmonijom živućega, pred lijepom biljkom ili zanimljivom životinjom te s poštovanjem i zanosom promotriti tajanstvenu povezanost s njima. No to nije samo promatranje, nego svjesno putovanje prema prepoznavanju dubokih povezanosti i zajedničkih izvora, koji otvaraju put prema smislu vlastitoga, ali i svakoga drugoga života. Stoga doista se može reći da »život pripada životu«.
Budući da je i sam obilato nadaren životom, čovjek se iskreno raduje razlikama i sličnostima s drugim živim bićima, a puninu vlastitoga življenja ostvaruje temeljnim poštovanjem one iskonske istosti. Naime, ranjivost, malenost, slabost, radost, iskrenost, odnosno život sa svim svojim datostima, uključujući i smrt, zrcalo je skrivene ljudske nutrine koja ga približava ostatku živoga. Uočavanje i prihvaćanje tih datosti jedino čemu treba voditi jest beskompromisna ljubav prema životu, ponajprije ljudskomu, i to u svakom njegovu obliku.
Takva se ljubav i dublje ukorjenjuje što je život manji, slabiji, tek rođen ili još nerođen – baš kao maleno dijete čija nevina veličina poput svjetionika osvjetljuje put prema najdubljoj povezanosti svega živoga. Upravo se takvim djetetom promolila svjetlost Božje ljubavi koja svojim dolaskom prožima i neprestano svijetli svakomu životu podsjećajući ga na ono zajedničko, a opet otajstveno – život sam. Takvo svjetlo milosrdni je dar koji samoinicijativno nudi svoju prisutnost, koji kuca na vrata spreman obasjati i ugrijati svaki kutak života.