»I što veliš, žao ti mladih što im je korona ‘prekinula živote’?« prekidam i ja Franca u govoranciji, isprekidanoj cvokotanjem njegova gebisa na hladnoći otvorene svibanjske terase, na kojoj ispijamo kavicu kao dva najhrabrija goluba nekoć povećega jata časnih starčića našega kvarta. »Pitaš se kako im je kad nemaju ‘diskaća’, koncerata, tekmi, čak i nastavu slušaju od kuće, pa ne mogu ni ‘hofirati’ uživo… ‘Život im je stao’, kažeš? A kako je nama, to ne misliš! Nama, ljudima u najosjetljivijim, da ne velim najboljim godinama. Nas, kao, korona nije uznemirila, nama nije zaustavila živote, baš sad kad su se ‘razmahali’ u šezdesetima? Pa, čovječe, osim što je ‘dizajnirana’ za naša godišta, zbog te korone ja, sa dva stenta i još dvije provjereno sužene žile, već dvije godine nisam bio na specijalističkom kardiološkom pregledu! Štoviše, cijela bolnica u kojoj je bio moj ‘dr. Srčani’ pretvorena je u covid-bolnicu! Tko zna, valjda je i on, da bi preživio, od kardiologa postao ‘koronolog’? A Marjanček nam je, i tko zna koliki zapušteni krvožilci ili tumoraši, već ‘otprhnul’ u ovo ‘doba korone’… No čekaj, zar i ti nisi u tu bolnicu išao na pregled svoje ‘pros…tote’? Ak’ ti je prije dvije godine bila veličine mandarine, sad je bar poput manga ili kokosa, možda ragbijaške lopte? A sigurno nisi bio na kontroli zbog tako ‘proste’, obične boljetice! Tko bi sad mislio na takve preglediće ili terapije za stare kosti dok vani hara virus pred kojim je cijeli svijet stao i ispraznio ulice!? I na sve to ti mi još sažalijevaš mlade, stoput zdravije od nas, kojima je najjači simptom korone stres koji su doživjeli zato što teže dođu do džeparca od baka i djedova, koji su se nasmrt preplašeni blindirali iza dvostrukih vrata. A mi, Franc, pred nama nije još četrdeset ili pedeset godina! Na prste ih možemo brojiti! A Danka i Bibu, ili Borisa, nisam vidio već dvije godine jer uopće ne izlaze, pod maskom su i dok se tuširaju, čekaju valjda znak za prestanak opće opasnosti, sirenu koja će oglasiti da svi opet možemo van jer je virus otišao u drugu galaksiju?! Društveni život mi je naskroz atrofirao! Pa tek naši životi su ostavljeni na čekanju, ili kak’ to mladi moderno vele na ‘stand-byu’ su…«
U tom času moje »monolog-terapije« pridruži nam se i Debeli: »Evo me, dečki, bil sam u procesiji, i to u zatvorenom, s neizbrojenim brojem osoba… Prevarili ste se, nije bila u crkvi! Bil sam u marketu, da sad ne reklamiram trgovački lanac koji me je okoval. U našoj procesiji ni se nosilo Presveto, neg’ meso, voće i povrće koje smo, prije formiranja same sporovozne i propisno natiskane procesije pred blagajnom, svi zajednički dobro prepipali, razmijenivši kućne viruse i bakterije…« E, da, pomislih, puno je to bezazlenije od tamo nekih crkvenih procesija po otvorenim gradskim ulicama, koje nismo održali da ne bi vjetar ravno iz nosa u nos prenosio virus… Ma, ovo ne da je »stand-by«, ovo je »baj-baj« života! Ili makar naše pameti.
