U blizini međugorske crkve sv. Jakova nalazi se pansion »Vidović«. U njemu udovica hrvatskoga branitelja Mladenka Vidović i njezina dva sina Krešo i Marko dočekuju hodočasnike. I dok je predvorje pansiona prepuno gostiju iz Poljske koje domaćini ljubazno dočekuju i smještaju, već na prvi pogled vidljiv je sklad tročlane obitelji kojoj još nedostaje otac. Njihov je otac, Ivan Iko Vidović, hrvatski dragovoljac, umro u tridesetšestoj godini razboljevši se na ratištu. Bilo je to 1994. godine kada je mlađi sin Marko imao samo šest mjeseci, stariji Krešo dvije i pol godine, a njegova supruga Mladenka 29 godina. Od tada pa do danas Mladenka Vidović dijeli sudbinu brojnih udovica koje kroz život kroče same te su svojoj djeci i otac i majka.
No početak njezine životne borbe počinje rođenjem mlađega sina Marka koji je rođen u mostarskom rodilištu 1993. godine s dijagnozom hidrocefalusa, što se u narodu naziva i »vodena glava«. Suprug je tada bio na ratištu pa je prve strahove proživljavala sama. O tome svjedoči: »Kada se Marko rodio, nisu mu davali nikakve šanse za život, glavu nije kontrolirao, a ugrađena mu je pumpica koja odstranjuje višak tekućine iz mozga. Uz sve to, nitko mi nije od osoblja pružio razgovor, utjehu ni nadu. Rekli su mi samo da nikada ne će hodati, da nema šanse normalno se razvijati te da se više ništa ne može učiniti. U međuvremenu moj se suprug razbolio na ratištu. Marka sam donijela u četvrtak iz bolnice, a suprug je otišao u subotu u bolnicu. Marko je tada imao dva mjeseca. Četiri mjeseca kasnije moj je suprug umro«, prisjeća se Mladenka Vidović.
No, povratkom iz mostarske bolnice, Marko nije bio dobro. Glava mu je padala, tako da je jako trebalo paziti na njega, a ručice nije pomicao sam. Osim toga, imao je jake glavobolje.
Mladenka Vidović očajnički je tražila pomoć u Mostaru, no navodi da joj je rečeno da se tu ništa ne može učiniti i da svaki zahvat opterećuje zdravstveni proračun, a za Marka ionako nema nade za poboljšanje. Tada je odlučila sama potražiti pomoć za svoje dijete. »Zahvaljujem Bogu što nisam znala što me čeka. Prvo sam krenula privatno i plaćala preglede, a onda su me uputili dalje. Hodala sam sama po bolnicama u Zagrebu (Rebro) i Splitu i imam samo riječi hvale za obje bolnice. U Splitu sam našla doktora koji ga je operirao prvi put. Naime, pumpica koju su mu stavili po rođenju vjerojatno je bila prevelika pa je likvor prebrzo istjecao i tjeme se spojilo prerano i mozak nije imao prostor za razvijanje. Zbog toga je moje dijete imalo užasne glavobolje. Tako malen, još kao mala beba znao je podnositi bol. Samo bi se pokrio po glavi da mu je tama, povraćao i bio u tišini. I zbog toga mi je bilo strašno kada mi je doktor koji ga je vodio u Mostaru rekao da ga nema kamo slati i da mu ne mogu pomoći. A ja sam gledala užasne muke svojega djeteta! Kad sam vidjela što to dijete podnosi samo da bi me vidjelo da sam sretna, srce mi se slamalo. Govorio mi je: ‘Mama, ja ću ti ozdraviti samo da mi idemo doma!’ U Splitu su mu rezali te spojene kosti. Tada je imao tri godine. Ostali smo dva mjeseca tamo.«
Još dok je bio u bolnici suprug je želio krstiti Marka, no Mladenka nije željela bez njega jer nije shvaćala da je stanje njezina supruga tako ozbiljno i nadala se da će se brzo oporaviti. »Rekla sam mu: ‘Nećemo bez tebe!’, no Marko se krstio tek nakon četiri mjeseca. Nisam ni slutila da moj suprug ne će dobiti bitku s bolešću. Marko je imao posebno svečano krštenje. Bilo je to na prvoj večernjoj misi u Međugorju. Svećenici su znali sve što se događalo u našoj obitelji i učinili su nam tu čast i radost da se Marko krsti u najsvečanijem trenutku. Kroz jednu godinu u našoj su se obitelji događali najteži trenutci kroz tri generacije: Marko se rodio s hidrocefalusom i borio se za život, suprug se razbolio i umro pola godine nakon Markova rođenja, a tri mjeseca kasnije umro je suprugov otac.«
Uz međugorsko svetište i Mladenkinu životnu situaciju vezan je jedan snažan događaj. To je proročki san koji je Mladenka sanjala nakon što je rodila starijega sina Krešu. O tome svjedoči: »Kada sam 1991. godine rodila Krešu, prve večeri kada sam izišla iz bolnice sanjala sam da idem na brdo ukazanja i da jedno dijete nosim na rukama, a drugo vodim za ruku. Sanjala sam da mi tu pomaže moja sestra. I dolaskom na prvu postaju križnoga puta meni se u snu ukazala Majka Božja i stavila je ruke iznad mene te kazala: ‘Blagoslovljena ženo!’ Taj san jako me se dojmio, ali to nisam nikomu pričala. Nakon dvije i pol godine od toga sna moja sestra koja je živjela u Sarajevu došla je u Čitluk. Dolazi meni u Miletinu i kaže: ‘Mladenka, idemo na brdo ukazanja!’ Bilo je to na Ivandan, imendan mojega muža. Krenule smo zajedno prema brdu ukazanja. Kako sam sanjala, tako je i bilo. Nosila sam Marka u naručju, Krešu sam vodila za ruku. Moj Marko sa šest mjeseci nije mogao ništa, čak ni ruku nije pomicao, a i prognoze su bile da će biti sasvim nepokretan. Krešo je pitao: ‘Mama, mogu li ja moliti za brata?’ Rekla sam: ‘Moli, sine!’ On je našao mjesta u kamenu gdje može kleknuti i kazao: ‘Gospe moja, ja te samo molim da moj brat ozdravi!’ Moj Marko tada je podignuo glavu na brdu ukazanja prema tada još željeznom križu na brdu. Za šest mjeseci moje je dijete i prohodalo!« prepričava majka Vidović taj događaj.
Nakon svih operacija Marko se dobro razvijao i fizički i psihički. Sada studira u Travniku na studiju radiologije i pomaže majci i bratu Kreši koji vodi ugostiteljski obrt. Majka navodi da je svjesna koliko je i stariji sin propatio jer je odrastao u tim prvim godinama bez majke i otca. »Znam, on nije imao ono što su druga djeca imala jer morala sam biti uz Marka, nisam ga mogla pustiti, a Krešo je bio sam bez otca i majke. Odgajala sam ga koliko sam stigla i najbolje što sam mogla, i ispao je dobar čovjek.«
Mladenka Vidović i sama je bolovala tijekom proteklih godina. Imala je nekoliko operacija, od toga tri u godini dana. »Nakon jedne operacije bila sam klinički mrtva. Kad su me iznosili iz sale nakon operacije, prestala sam disati pred djecom i sestrom. To je bio šok za njih. No eto, danas sam dobro i ne želim razmišljati o bolesti. Na sve što je prošlo gledam optimistično, ne bojim se, mirno se i staloženo osjećam. Pa i djeca mi kažu: ‘Mama ti uvijek govoriš – bit će!’«
»Teške životne situacije su me promijenile, očvrsnule. Kao djevojka odrastala sam uz petero braće i četiri sestre. Ja sam bila najmlađa, zaštićena, i imala sam sretno djetinjstvo. Mislila sam da se meni ne može ništa loše dogoditi. I bila spremna samo na dobre stvari. Čovjek nije ni svjestan što sve može izdržati, ali uz Božju pomoć, jer bez nje bih sigurno klonula. Danas mogu reći da sam u duši i srcu zadovoljna, kako mi je, tako mi je, ne žalim se. Bog mi je dao milosti i blagoslova više nego što sam zaslužila«, kazala je.
Osvrćući se na svakodnevnicu u kojoj treba preživjeti kao udovica, navodi: »Izvan svakodnevnice rada s gostima uključena sam u rad franjevaca trećoredaca u Međugorju i u udruzi sam udovica branitelja Domovinskoga rata. Nemamo mnogo vremena za druženja, ali nastojimo si biti međusobna podrška. Radile smo puno tijekom svih ovih godina i brinule se da djecu izvedemo na pravi put i to nas je zaokupilo pa je bilo lakše nositi se s gubitcima. Sada djeca trebaju krenuti svojim putom, a mi se malo družimo kad nam to dopusti vrijeme. Ponekad podijelimo i svoja razočaranja u kojima samo jedna drugu možemo razumjeti. Teško je gledati kako vrijeme prolazi, a nikoga nije briga za živote naših supruga. Kad se spomene za našu djecu da su djeca branitelja, ne će ih nitko zaposliti jer misle da su bogata. Ne kažem da trebaju nešto dobiti jer im je otac bio u ratu, jer otišao je braniti domovinu. No bilo bi lijepo da bar djeca dobiju posao. Osobno nisam ništa dobila za djecu, nisam dobila mjesto za gradnju kuće, sve je kupio muž još kad je bio dečko. Nema vođa koji štite hrvatski narod ovdje u Hercegovini. No uvijek smo pošteno i puno radili, a dragi Bog nam je dao snagu i živimo solidno. A počeli smo polako. Prvo smo napravili pet soba pa se polako proširivali. Brat koji je radio u Njemačkoj i sestrin pokojni muž puno su mi pomogli. No onda se trebalo još proširiti jer turisti koji dolaze ne će se dijeliti u druge pansione, hoće svi biti zajedno. Sinovi su zaduženi za vođenje pansiona, a ja nadgledam i savjetujem. Moram reći da sam ponosna na svoja dva sina koja su izrasla u poštene i vrijedne ljude, a posebno sam sretna što je Marko opovrgnuo sve pesimistične medicinske prognoze i dokazao da je uz Boga sve moguće«, ističe Mladenka Vidović.
