ŽIVOTNA POETIKA NENADA MIRKA NOVAKOVIĆA »Ne želim se mijenjati po mjeri ovog svijeta, jer je za mene užasno skučen«

Katoličkoj i apostolskoj Crkvi, onoj koja je stijena, koja je temelj i koju unatoč svim skandalima zbog obećanja koje je dano vrata paklena ne će nadvladati, prišivaju se danomice nove etikete. Paradoksalno je u toj logici svijeta što takva recipročnost ne postoji i onda kada je riječ o nečem dobrom, stoga je dužnost svakoga pojedinca govoriti o onima koji su primjer toga dobroga jer će u protivnom ona glasna rulja umjesto Krista ponovno odabrati Barabu i po njegovoj slici krojiti svijet koji će nakon nekoga vremena i zaboraviti da nije stvoren na njegovu, nego na sliku Božju.

Važnost i nužnost govora o dobroti i dobrom prepoznali su prijatelji svećenika Nenada Mirka Novakovića koji je, ne napunivši 33. godinu, poginuo u prometnoj nesreći 17. siječnja 1989. kada je išao na misu. O tridesetoj godišnjici njegove smrti pokrenut je projekt »30 misa za 30 godina« u sklopu kojega su njegovi prijatelji svećenici od 17. do 20. siječnja za njega služili mise. No umjesto planiranih 30 misa, u četiri dana za pokojnoga svećenika slavljene su 64 mise u 12 zemalja, što vrlo zorno, objektivno i matematički dokazuje kako je uvijek potrebno činiti dobro jer dobrota nikada ne ostaje zatvorena sama u sebe, njezino je osnovno svojstvo da se širi. U sklopu projekta napravljene su i stranice na Facebooku i Wikipediji posvećene životu, pozivu i stvaralaštvu svećenika Novakovića, a objavljena je i zbirka pjesama »Isusov poeta« koju je uredio Slavko Nedić, predgovor joj je napisao Stjepan Lice, likovno ju je oblikovala Blaženka Matić, a objavio Glas Koncila 2019. godine. U zbirci se nalazi 70-ak od otprilike 400 pjesama koje je napisao za života. Neke od njih uglazbio je Nedić i snimila grupa »Karizma«, a jednu je uglazbio i don Gašpar Dodić. Na »Uskrs festu« 1981. godine Novaković je za pjesmu »Treće doba« osvojio nagradu za najbolji tekst.

Svoju ne pjesničku, nego životnu poetiku Novaković je možda najbolje iznio u pjesmi koja dijeli naslov s naslovom cijele zbirke I ne zamjerite mi (Isusov poeta):

Iz te pjesme vrlo odlučno, ali istodobno plaho, duhovito, skromno i ponizno progovara glas čovjeka koji je dobio veliki dar, dar prihvaćanja da bude ono za što je stvoren, dar prihvaćanja da bude ono što jest, makar to značilo i biti nespretan, povučen i sjetan, biti onaj kojemu će se svijet smijati nesvjestan da će posljednji smiješak ipak biti Nenadov jer se on ne će dati ukalupiti:

Taj je pjesnik dobio dar da, kao što je mnogo godina prije njega svomu čitatelju savjetovao Šenoa, bude svoj, samo što u ovom slučaju biti svoj ne znači samo biti dosljedan, biti stamen, nego ponajprije znači biti Kristov. Novaković nije Isusov poeta zato što piše o Isusu, on nije Isusov poeta ni zato što piše Isusu, on je Isusov poeta jer je svjestan da sve njegove pjesme izviru iz Isusa i da se u konačnici njemu i vraćaju. On je čovjek koji ne želi podilaziti svijetu kako bi mu se svidio, čovjek koji u sebi još uvijek čuva ono dječačko koje neizbježno smeta odraslima čiji se pogled zamutio, promijenio, na čije se oči navukla mrena. On je čovjek koji nije farizejski poslušan zakonu, nego je čovjek kojemu će ljudsko biće uvijek biti na prvom mjestu, osobito oni koji su odbačeni, koji su poniženi, koji su na rubu:

Naposljetku, tomu je ljudskomu biću i hrlio donijeti Krista onoga dana kada je poginuo u prometnoj nesreći.

Pjesme Nenada Mirka Novakovića pune su Boga, on ga, doslovno, udiše, on je tu, u svakom stihu, u svakom trenutku i bez njega život, kao ni bez zraka, nije moguć:

Za njega tvrdnja da Bog prebiva u svakom čovjeku nije samo neka romantično-sladunjava floskula jer ga on zaista vidi, prepoznaje ga u ljudima koje susreće:

Bog mu progovara dok šeće prirodom, dok promatra ljude u tramvaju, dok se vozi vlakom, šeće Ilicom ili Tuškancem, dok se sjeća članova obitelji. U svojim stihovima skriva silnu želju kojom bi htio osvijestiti u svakom tko ih čita da ne postoji mjesto na svijetu na kojem Boga nema i da će ga čovjek svakodnevno sretati na stazi svoga života, kojim god putom krenuo, jer sve je zapravo tako jednostavno u ljudskoj stvarnosti uronjeno u Boga:

Iako u kontekstu pjesničke imaginacije nije neobično promišljati o prolaznosti, u kontekstu života svećenika Novakovića ipak je zanimljivo uočiti da je nekoliko pjesama, možda čak pomalo i proročki, posvetio mislima o smrti: o potoku koji nije ni svjestan blizine svoga ušća, o ljudima koji se voze (životnim) vlakovima također nesvjesni posljednje postaje koja im se neizbježno bliži. Napisao je čak i pjesmu naziva »Oporuka« u kojoj želi ostaviti tebi, tebi i tebi / krijesnicu u oku. / Njima, njima i njima / pticu u njedrima. / Vama, vama i vama / mnogo smijeha i ljubavi / (to je danas tako skupo).

Onima koji ga nisu poznavali taj je svećenik ostavio u svojim pjesmama priliku da ga upoznaju i da zaključe kako je, s obzirom na ostavštinu koju je spominjao u prethodnoj pjesmi, bio iznimno bogat čovjek. Svojim je stihovima potvrdio koliko je u vjeri važno biti autentičan jer nitko ne može drugima govoriti/pjevati o Bogu s nadahnućem a da pri tome ni sam nije nadahnut njime. Stoga je ljudski zapitati se zašto je tako dobar svećenik otišao tako rano. Šibenski biskup Tomislav Rogić odgovorio je na to pitanje rekavši da dužina ljudskoga i svećeničkoga života nije u godinama, vremenu, nego u služenju, predanju, darivanju sebe kroz darove koje je Bog dao čovjeku. Život Nenada Mirka Novakovića bio je ispunjen. A to što njegovo djelovanje nije odjeknulo medijima kao primjer svećeničke poniznosti i dobrote samo je dokaz da Crkva u svojoj službi mora biti progonjena. U protivnom ona bi bila od ovoga svijeta koji, zapravo, u potpunosti nadilazi.