ŽIVOTNA PRIČA TEREZIJE STRMOTIĆ IZ BILOGA BRIGA »Preko brda Biliša orile su se marijanske pjesme«

Snimila: V. Mikić | Terezija Strmotić

Danas 88-godišnja Terezija Strmotić iz Biloga Briga, rođena 1929. u Pavlovcima u župi Gornji Lipovac u Slavoniji, rado se sjeća mladosti u prekrasnom selu, nekad punom života, iako dalekom od prometnica i današnjega središta općine – Nove Kapele. Kao i sve djevojke onoga doba, voljela je pjesmu i kolo, a obitelj je redovito molila i odlazila na nedjeljne mise, pa je odrastala uz obiteljsku molitvu, pješačka hodočašća, poljske poslove.

Orala »na volovima i konjima«

Kad je jednom k njezinu otcu nekim poslom došao Luka Strmotić iz Biloga Briga, Terezijin je otac glasno rekao: »Ovo će biti moj zet.« Svi su to prihvatili kao šalu. No kad je Tereziju jednom prilikom ugledala Lukina majka i rekla: »Ovo će mi biti snaha«, već se dalo naslutiti da će Terezija brzo put Biloga Briga. Tako se i dogodilo 1950. godine. Rodili su petero djece. Jedno je Bog ubrzo pozvao k sebi, a danas su živa dva sina i dvije kćeri, osmero unučadi i 13 praunučadi. Kroz suze je rekla da joj je četrnaesto praunuče nesretnim slučajem poginulo, ali Bog je dao snagu obitelji da vjernički podnese tu bol.

Baka Reza ima od mladosti svoga nebeskoga zaštitnika – svetoga Antuna. Ima i molitvenik sv. Antuna, moli se svako jutro i večer. Posebno rado moli se Gospi. Do ove godine svake je nedjelje pješačila na Gospino polje, a sada je odvezu sinovi ili unuci. Kažu, neka se ne umara »uzbrdo«.

»Kao mlada snaša sve sam radila: orala ‘na volovima i konjima’, išla u šumu i obavljala ‘muške’ poslove, odgajala s mužem djecu, učila ih marljivosti i poštenju. Gospodin je i mog Luku pozvao prije 21 godinu, ali nisam sama. Djeca su oko mene, imam sve«, kazuje baka Reza.

Popravlja maramu na glavi (cijeli život nosi se »šokački«) i ponovno se prisjeća mladosti: »Kako se onda išlo u crkvu! Svake nedjelje i blagdana, preko polja i brda, išli smo u Matičevac (Gornji Lipovac), pjevali, molili krunice. Nisu cure išle u hlačama, kao danas. Nosile smo ‘roklje’, ‘krpane rubine’, odjeću na koju se moralo paziti po kiši i po prašini. Uoči Male Gospe pješačili smo na Gospino polje. Preko brda Biliša orile su se marijanske pjesme. Kakvo je to doba bilo!«

Gospa me utješila

Baka Reza ima od mladosti svoga nebeskoga zaštitnika – svetoga Antuna. Ima i molitvenik sv. Antuna, moli se svako jutro i večer. Posebno rado moli se Gospi. Do ove godine svake je nedjelje pješačila na Gospino polje, a sada je odvezu sinovi ili unuci. Kažu, neka se ne umara »uzbrdo«.

»Slabo spavam po noći, onda rado izmolim po pet-šest krunica, do svanuća, poslije toga me sjećanja opet ponesu u Pavlovce i u doba II. svjetskoga rata i poraća. Onda je iz našega sela nestalo nekih 12 ljudi. Išli smo tada svake nedjelje na Gospino polje u procesiji, molili za nestale. I župnik bi išao s nama. Imala sam brata Antuna. Partizani su ga nedužnoga napadali i tražili. Jedno vrijeme se skrivao. Završio je na križnom putu, no uspio se vratiti kući. Zagledao je lijepu curu u selu, želio se ženiti. No kako se onda i zimi išlo u šumu rušiti drva, tako je i on morao. Dok su radili, klečao je u snijegu. Noga se ‘dala na zlo’, otekla je i gnojila se. Liječnici u Zagrebu rekoše da je jedino rješenje rezati nogu, no majka nije bila za to pa se vratio kući. Njegova ga je djevojka s još jednom kolegicom posjećivala svaki dan i bdjela uz njega, no nije se izvukao. Umro je na svoj 20. rođendan, a nekoliko mjeseci kasnije od žalosti je umrla i majka«, plačući priča baka Reza.

»Tako mi je Bog uzeo brata, mamu, kasnije supruga, pa nedavno praunuka, ali moramo prihvatiti njegovu volju. Pred Ime Marijino bila sam bolesna, a odmalena sam svake godine odlazila u Novu Kapelu na tu ‘godovinu’. Tada, jako bolesna, nisam mogla ići, dok su moji svi otišli. Kad sam ostala sama, učinilo mi se da u sobi vidim svjetlo, kao mjesec i Gospu. Čak sam čitala i što piše ispod Gospe: ‘Ime Marijino, blagoslovljeno’. Kad su se moji vratili s mise, vidjeli su da sam vesela. Gospa me utješila.«

Priča baka Reza da još uvijek plijevi u vrtu, »veže« vinograd, a najradije hekla. Svoj unučadi i praunučadi poklonila je svoje uratke. Neka, kaže, danas-sutra imaju uspomenu na nju.

Višnja Mikić