Oko 70 % građana EU-u ne vjeruje političkim strankama, a u Hrvatskoj njih oko 90 % (izvor: Eurobarometar). Iako uvjerljivo najveći dio birača očito ne vjeruje političarima, svejedno poprilično velik dio njih, više od 50 %, izlazi na izbore. Znajući da im golema većina ne vjeruje, političari (i u Hrvatskoj i drugdje) nastoje pridobiti široka mnoštva (tj. mnoštva glasova) igrajući na sigurno: na predrasude, neznanje, strahove i iracionalnost glasača. Pritom rabe iskonske psihološke mehanizme i procese razvijene i usađene u kulturu i društvo još od pradavnih vremena. Ti procesi utječu na formaciju vjerovanja o načinu funkcioniranja ekonomije, a na temelju njih politički subjekti dobivaju i gube izbore. Ishodi novijih glasovanja (Trump, Brexit,…) rezultat su igranja na sigurno, a doveli su do globalnih političkih podrhtavanja.
Antropolog Pascal Boyer (Francuska, SAD) i politolog Michael Bang Petersen (Danska) objavili su nedavno rad pod naslovom »Narodna ekonomska vjerovanja: evolucijsko kognitivni model« u kojem analiziraju uvjerenja »običnih« ljudi, ekonomski neobrazovanih, o ekonomiji i ekonomskim pitanjima. Što laici vjeruju o uzrocima bogatstva naroda, o prednostima i manama međunarodne trgovine, o uzrocima nejednakosti i nezaposlenosti, o ekonomskim učincima imigracija i svezi rada i nadnica? Ta »narodna vjerovanja« presudna su u oblikovanju političkih stavova i imaju snažan odjek u svakodnevnoj, ali i u strateškoj politici. No često nemaju nikakvoga ekonomskoga uporišta i u suprotnosti su s ekonomskim načelima i teorijama. Uobičajeno se pripisuju neukosti, nerazumnosti i neobjektivnosti laika. Boyer i Petersen smatraju da su oni posljedica nesvjesnoga, automatskoga sustava zaključivanja koji je oblikovan povijesno-evolucijskim razvojem čovjeka.
Ako konkretno ponašanje ekonomskih laika najvećim dijelom konstantno i sustavno nije u skladu s ekonomskim teorijama, možda su teorije pogrješne? Navedeno stajalište zastupa struja tzv. bihevioralne ekonomije koja znatno proširuje vidike neoklasičnih ekonomista znanjima iz područja psihologije i sociologije. No i kad bihevioralna ekonomija iscrpi svoj arsenal, preostaje još more toga za objašnjavanje o narodnim ekonomskim vjerovanjima. Također, valja razumjeti da su vjerovanja jedno, a djelovanja sasvim drugo: ljudi svakodnevno i konstantno čine djela koja su u suprotnosti s njihovim vjerovanjima. Primjerice, većina vjeruje da je mudro i zdravo jesti mnogo povrća i voća iz domaćega uzgoja, ali svejedno to ne čini. Tko navečer pred televizorom gricka celer i pijucka sok od mrkve? Vrlo, vrlo rijetki. U ekonomskom kontekstu: većina smatra da bi država na makroekonomskoj razini trebala imati uravnotežen proračun i nizak dug, ali se na mikroekonomskoj, individualnoj razini to vrlo često ne prelijeva u ponašanje premnogih pojedinaca koji su stalno »u crvenom«, odnosno žive iznad svojih mogućnosti.
Iako, dakle, narodna ekonomska vjerovanja često nemaju utjecaja na stvarno ponašanje u realnoj ekonomiji, ona imaju ključnu ulogu u političkim procesima. Na svakim izborima građanin zaokružuje opciju koja – smatra birač – dobro artikulira njegova uvjerenja. Ako on kao laik vjeruje da bi bilo dobro podići zid sa susjednom državom zato da migranti iz te države ne bi pokrali lokalne poslove, ili da je domaća industrija uništena zbog Europske unije te bi stoga trebalo izići iz okova takve Unije, te ako takvih laika ima dovoljno, prije ili poslije formirat će se politička struja koja će programski oblikovati njihova vjerovanja.
Uobičajena objašnjenja narodnih ekonomskih vjerovanja su neznanje (nepoznavanje osnovnih ekonomskih koncepata), samoživost (prioritizacija vlastitih interesa i položaja u odnosu na sve ostale) i predrasude. No to su približna, a ne konačna objašnjenja. Boyer i Petersen drže da su ta vjerovanja posljedica čovjekove grupne evolucije i psihologije zbog kojih su se razvili intuitivni sustavi zaključivanja te ih detaljno obrazlažu.
Važno je primijetiti da se narodna ekonomska vjerovanja nisu smatrala i ne trebaju smatrati nerazumnima ili pripadnima neukim laicima. Ekonomija je golem društveni sustav koji je nemoguće promatrati u cjelini, i stoga se svaki sudionik velikim dijelom oslanja na urođene i usvojene sustave zaključivanja – sustave koji su se razvili tijekom višetisućljetnoga razvoja kulture i civilizacije. To su sustavi normalnoga (ne nerazumnoga ili iskrivljenoga) ljudskoga uma koji reagiraju i odgovaraju na određene izazove i podražaje iz okoline, i može ih se dobrim dijelom predvidjeti. Narodna ekonomska vjerovanja ključna su za razumijevanje političke dinamike jer su ona polazišne pretpostavke za formaciju političkih stavova. Politički kandidati gube i pobjeđuju na izborima najčešće ovisno o ekonomskom ambijentu: kandidat za čijega je mandata makroekonomsko stanje unaprijeđeno, u pravilu će dobiti sljedeće izbore (i obratno). Pripisivanje odgovornosti za makroekonomsko stanje i promjene oslanja se na narodna ekonomska vjerovanja koja oblikuju asortiman pred kojim se građani nađu na dan izbora.
Boyeru i Petersenu moglo bi se predbaciti da čovjeku pristupaju kao stroju. Neki evolucionisti smatraju da je čovjek mehanizam bez slobodne volje, da je suma atoma koji reagiraju na vanjske i unutarnje fizičke i kemijske podražaje, te da je svako njegovo ponašanje uvjetovano. Čini se da su i navedeni autori na istom tragu: ljudska vjerovanja smatraju evolucijski modeliranima, urođenima i uvjetovanima, te se u njihovu modelu teško pronalazi prostor za duh čovjeka. No stav da se apsolutno sve u čovjeku može objasniti evolucijom iz prapovijesnih životinjskih instinkta već je dekonstruiran. U svakom slučaju, to ne umanjuje inovativnost i intrigantnost promatranoga rada.
Neka narodna ekonomska vjerovanja i njihovi mogući izvori
| VJEROVANJE | MOGUĆI IZVORI VJEROVANJA |
| 1. Međunarodna trgovina igra je u kojoj netko mora izgubiti da bi netko mogao zaraditi. Zbog nje nastaje domaća nezaposlenost, jer strani radnici proizvode stvari za domaću potrošnju. Ako stranci zarađuju, to znači da mi gubimo. Ono što trošimo trebali bismo sami proizvoditi, a ne uvoziti. | 1. Ovdje djeluje mehanizam koaliranja – grupiranja na razinu naroda. Narod je svojevrsna koalicija uma. Pretpostavlja se da građani jednoga naroda imaju zajedničke, iste interese. Važan je element narodna vojska: ljudi koji su spremni izložiti najvrjednije što imaju – svoje živote – za interese naroda. To aktivira tzv. koalicijski sustav koji vodi k zaključivanju tipa »uspjeh druge grupe je neuspjeh naše grupe«. On funkcionira na razini država (naroda), a bitno slabije unutar država, jer će malotko vjerovati da se ekonomski razvoj jednoga kraja, npr. Slavonije, ne može dogoditi bez ekonomske štete za npr. Dalmaciju. K tomu, međunarodna trgovina između dugotrajnih nacionalnih političkih partnera ne smatra se problematičnom, za razliku od iste te trgovine između političkih rivala. |
| 2. Imigranti kradu domaće poslove. Odatle: postoji fiksna ponuda domaćih poslova. | 2. i 3. Unatoč nesuglasju (Kako imigranti mogu i krasti poslove i parazitirati na socijali? Iako su dijametralno suprotna, oba vjerovanja često koegzistiraju.), oba vjerovanja imaju istu pretpostavku, a ta je da imigranti troše vrijedne resurse na koje nemaju pravo. Proizlaze iz interakcije dvaju sustava zaključivanja: koalicijske psihologije i mehanizma otkrivanja varalica – »slobodnih jahača« (slobodni jahači su npr. osobe koje se koriste javnim prijevozom, ali ga ne plaćaju, zbog čega je cijena više za sve one koji plaćaju). Budući da su imigranti novopridošlice u zajednici, promatra ih se s nepovjerenjem i sumnjom jer se mogu koristiti prednostima članstva zajednice, a da nisu podnijeli nikakav trošak za izgradnju zajednice. U prošla vremena (a i danas u određenim grupama) nepovjerenje prema novopridošlicama koji žele pristupiti bilo kojoj vrsti zajednice često se »rješavalo« kroz bolne rituale inicijacije. Na taj je način novak »plaćao« trošak članstva. |
| 3. Imigranti dolaze kako bi zlouporabili i iskorištavali sustav socijalnih davanja. Oni su opterećenje poreznomu sustavu | |
| 4. Lijenčine i »grebatori« iskorištavaju sustav pomoći nezaposlenima, i radije bi živjeli od pomoći države nego radili. | 4. Podrška ili otpor programima potpore nezaposlenima snažno su povezani s vjerovanjem u opći profil korisnika takvih programa. Oni koji vjeruju da su korisnici tih potpora neproduktivni lijenčine, bit će, naravno, i protiv davanja pomoći, a oni koji vjeruju da su korisnici ljudi loše sreće koji su ostali bez posla mimo svoje volje, bit će podupiratelji. Ključ je u pretpostavljenom karakteru primatelja pomoći, a mehanizam zaključivanja ide u pravcu otkrivanja »slobodnih jahača« – trošitelja zajedničkih resursa koji nisu dovoljno pridonijeli stvaranju tih resursa. Pitanje koje se implicitno postavlja glasi: jesu li korisnici pomoći dovoljno vrijedni koalicijski partneri da bi ih se uključilo u sustav razmjene? U društvima socijalne demokracije općenito se vjeruje da su primatelji produktivni pojedinci, a suprotno je u državama minimalnih socijalnih davanja. Ideološke razlike ovdje su izrazite. |
| 5. Tržišta imaju negativan društveni učinak za većinu sudionika. | 5. i 6. Za dugotrajnu kooperativnu razmjenu ključne su informacije o reputaciji ekonomskoga partnera. Neosobne transakcije, vrlo često anonimne, signaliziraju prijetnju. Zatim, tržište je sustav stvaranja i održavanja kooperativnih društvenih sveza te je kao takvo oblik društvenoga osiguranja. Ono je i sustav stvaranja partnerstva u svrhu izbjegavanja razmjene s bitno većim i jačim sudionicima, koji kao takvi mogu eksploatirati manje igrače. S druge strane, moderna tržišta su takva da je sudjelovanje na njima često neosobno (impersonalno). Najvažniji element je cijena, a osobnost kupca/prodavatelja je sekundarna, ili čak potpuno nevažna. Veliki igrači diktiraju pravila igre (lobirajući zakone i drugu regulativu sebi u korist). Bihevioralna ekonomija pokazuje da se povjerenje i kooperacija zaustavljaju kad se društvene situacije anonimiziraju, a zadovoljstvo interakcijama uvelike opada kad se interakcije učine neosobnima (zbog izostanka emocionalne koordinacije). Moderna tržišta su masovna, golema, a ljudski psihološki sustavi razvijeni su za užu, prisnu razmjenu. |
| 6. Dobit kao ekonomska motivacija je pogubna za opće dobro u tržišnoj ekonomiji; stoga su i transakcije na tržištu »nepravedne«. | |
| 7. Rad je (jedini) izvor vrijednosti. Količina rada koji je potreban da se proizvede neko dobro je najvažniji (ili jedini) faktor koji određuje vrijednost toga dobra. | 7. Još od starina najvrjedniji predmeti u bilo čijem vlasništvu bili su prethodno prirodni resursi koje je netko svojim radom učinio korisnima (hrana, alat, sklonište). U takvim je situacijama rad izvor i vrijednosti i vlasništva. Psihologija vlasništva izmijenjena je u modernoj ekonomiji u kojoj se vlasništvo kapitala u proizvodnom procesu koji zahtijeva i kapital i rad prelijeva i u vlasništvo nad proizvodom, makar vlasnik kapitala nije uložio nikakav direktan fizički, pa možda čak ni intelektualni rad kao (dodatni) ulog u proizvodnji. |
| 8. Kontroliranje cijena je dobro i proizvodi pozitivne učinke. Državna regulacija je učinkovita u zaštiti građana protiv nekontroliranih tržišnih kretanja. | 8. Vjerovanje u pozitivan utjecaj regulative često se temelji na pretpostavci stabilnih ostalih uvjeta, premda ekonomisti ukazuju na to da svaka regulativa ima i neplanirane posljedice (čak do te mjere da takve posljedice u potpunosti poništavaju pozitivne učinke regulative). No na razini države kao velikoga društvenoga sustava svako novo pravilo utječe na sustav i mijenja način njegova funkcioniranja. To je stoga što psihologija društvene razmjene izniče iz manjih društvenih sustava (uža, bliža zajednica). |
