Gilbert Keith Chesterton školovao se za ilustratora, ali je živio od pisanja. Nije završio fakultet, a upio je golemo znanje i kompetentno zahvatio velike teme. U kapitalnom djelu »Vječni čovjek« (1925.) uputio je kritiku »Nacrtu povijesti svijeta« H. G. Wellsa (1919.) te ponudio vlastitu interpretaciju duhovne povijesti koja je aktualna i danas, u doba krize vjere i Crkve. U njemu je dao odgovor na pitanje zašto ljudi prihvaćaju kršćansku vjeru: ona odgovara životu kao ključ bravi. »Kršćani smo i katolici ne zato što štujemo ključ, nego zato što smo prošli kroz vrata i osjetili kako vjetar, koji je trublja oslobođenja, puše nad zemljom živih«, zapisao je.
Apologetima se smatraju branitelji kršćanske vjere u susretu s drugim religijama i filozofijama u III. stoljeću. Kršćanima su upućivane optužbe da su ateisti (da ne vjeruju u bogove) te da su politički i socijalno opasni, pa su Aristid, Justin, Tacijan, Atenagora i Tertulijan dokazivali ispravnost kršćanstva filozofskim, teološkim i pravnim argumentima. Opravdati vjeru i razumom i objavom postalo je zadaćom teologa i filozofa poput Tome Akvinskoga, Johna Henryja Newmana i Reginalda Garrigou-Lagrangea, ali i pisaca poput C. S. Lewisa. Chestertonov je cjelokupan opus lucidna apologetika, koju su rado čitali i nekršćani.
U suočenju s teorijom evolucije i evolucionizmom Chesterton se suprotstavio Wellsovu pogledu prema kojem je čovjek životinja koja se od ostalih životinja razlikuje jedino stupnjem razvoja. Chesterton nije poricao evoluciju, nego argumentirano sumnjao u tezu da je davni čovjek bio barbarin bez etike i religije. O davnom se čovjeku malo zna, a mnogo nagađa. Chesterton je podsjetio na to da je i Darwin priznao da ključna »karika« razvoja od drugih primata do čovjeka nedostaje u arheološkim nalazima. Dokazi pak upućuju na otkriće duhovnosti: slike životinja u nedostupnim prolazima špilja otkrivaju čovjeka kao biće umjetnosti i kulta, što nije obilježje ni jedne životinje. Špilja je čudesna kamena slikovnica. »Čovjek je crtao sjevernoga soba, a ne ovaj njega. Gola je istina da se čovjek razlikuje od zvijeri po vrsti, a ne po stupnju… Kažemo li da je najprimitivniji čovjek nacrtao majmuna, to zvuči kao očita istina, a kažemo li da je najinteligentniji majmun nacrtao čovjeka, to zvuči kao kakva šala«, zapisao je Chesterton.
Početkom 20. stoljeća bila je popularna pozitivistička vjera u napredak, prema kojoj je novo stanje u razvoju čovjeka i društva nužno bolje od prijašnjega. U skladu s tim prvobitni čovjek prikazivan je kao nasilan barbarin.
Chesterton je, promatrajući povijest, zaključio da barbarstvo i civilizacija nisu susljedni stupnjevi razvitka, nego su ta dva stanja postojala jedno uz drugo. Čovjek nije puka evolucija, on je revolucija. »Ni jedan filozof ne poriče misterij koji se još uvijek vezuje uz dvije velike tranzicije: uz podrijetlo samoga svemira i uz podrijetlo principa samoga života… Treći most podignut je iznad trećega ponora nezamislivoga kada je na svijet došlo ono što nazivamo umom i ono što nazivamo voljom.«
Govoreći o starom Egiptu na temelju otkrića, ističe da je temeljni način života ljudi koji imaju vlastitu zemlju – te su stoga slobodni – bila suradnja. Chesterton kritizira »potajni pesimizam« suvremene znanosti koji od prvotnoga čovjeka želi načiniti »biće koje puzi, čije je tijelo prljavo i duša u strahu«. Nema dokaza da je primitivni čovjek bio despot i tiranin; povijest dokazuje da tiranska često postaju društva koja su prije toga bila demokratska jer su građani prestali bdjeti nad slobodom. Mnogo je vjerojatnije da je primitivno društvo bilo najdemokratskije moguće.
U antičkom svijetu Chesterton je primijetio zdravo i nezdravo poganstvo. Chesterton je općenito fasciniran »čudom običnosti«; jednostavnim formama života koje su dobre i lijepe. Rimljani su slavili život u prirodi; poljodjelstvo, pastirski život, arkadiju. Antika je doba mitologije koja je zapravo poezija, izraz čežnje za svetim. »Zašto se u operi izvodi Veseli pastir, a ne Veseli političar? Zašto ne postoji balet bankara koji izvode piruete na vršcima prstiju? Zato što su drevni instinkt i ljudski osjećaj uvijek govorili da je, bez obzira na konvencije, način života u velikim i kompleksnim gradovima manje istinski zdrav i sretan od onoga na selu.« Rimljani su štovali kućne i prisne bogove ognjišta, za razliku od svojih rivala Kartažana koji su štovali demone – žrtvujući svoju djecu Molohu. Rim je pobijedio i postao plodno tlo za dolazak kršćanstva.
U »Vječnom čovjeku« Chesterton je ispripovjedio anegdotu: jednom je branio vjeru u društvu uglednih agnostika, a pri kraju razgovora svi su oni izvadili po amajliju ili talisman te priznali da se ne odvajaju od njega. Čovjek je otpočetka bio umno biće te je otpočetka religiozan, smatrao je Chesterton. Vjerojatno je na početku vladao monoteizam. Do toga je zaključka Chesterton došao na temelju činjenice da je i u mnogobožačkim religijama postojao pojam apsolutne stvarnosti, vrhovnoga i svetoga boga. »Komu to snovi nisu misteriozni i tko to ne misli da oni leže na mračnom rubu postojanja? Tko to ne smatra da su smrt i uskrsnuće svega što raste iz zemlje nešto što je blizu samoj tajni svemira? Tko ne razumije da uvijek mora postojati okus nečega svetoga u autoritetu i solidarnosti koji su duša svakoga plemena?« zapisao je Chesterton. Istinska religioznost podrazumijeva jedno božanstvo, zato Bog Židova »nije imao oblika«. Dobro je što je bio ljubomoran Bog – istisnuo je panteon mnoštva bogova.
Problem razumijevanja kršćanstva proizlazi iz toga što ga kritičari ne promatraju iznutra, kao vjernici, ali ni s dovoljnim odmakom, kao objektivni promatrači. Pretpostavi li se da je Isus Krist bio običan čovjek, mora se priznati da je bio radikalno neobičan, piše Chesterton. Kritičari kažu da je tradicija Crkve iskrivila Kristov lik. »Kristov lik u crkvama gotovo je u potpunosti blag i milosrdan, a Kristov lik u evanđeljima ujedno je mnogo toga drugoga«, pojasnio je upućujući na gnjevnoga Krista među hramskim prodavačima. Kao što je davni čovjek oslikavao špilju, i Krist je rođen u betlehemskoj špilji. U njemu se susreću krajnosti – kozmički stvoritelj ujedno je malo dijete. To što je Krist rođen kao odbačenik promijenilo je odnos prema siromašenima i odbačenima te pridonijelo ukidanju ropstva: »čovjek više nije mogao biti sredstvo za postizanje nekoga cilja«. Isus je ispunjenje poganske mitologije koja je potraga, čežnja za utjelovljenim božanstvom. Isus je bio etički radikalan, tražeći ljubav prema neprijateljima i potpunu moralnu čistoću. »Krist je uistinu za sebe tvrdio da je Sin Božji. Ni za jednoga drugoga takva čovjeka, proroka ili filozofa istoga intelektualnoga ranga, ne bi se moglo čak ni pomišljati da bi bio božanstvom. Jedino luđaci tvrde da su bogovi – ni jedan filozof, mudrac ili osnivač religije nije to nikada za sebe tvrdio. A Isus to nije bio«, ključan je Chestertonov argument. Krist je zapravo Vječni Čovjek; katolička vjera pomiruje mitologiju i filozofiju, ona je jedna priča, ali s tom osobitošću da je istinita.
Chesterton je završio svoju knjigu u znaku uskrsnuća; kršćanstvo je doživjelo seriju revolucija i u svakoj je od njih umrlo te ponovo uskrsnulo. Car Julijan Apostata prešao je na arijanizam, dogodila se reformacija i prodor islamskih kultura, a potom se pojavio pesimizam i pozitivizam. »Mrtvoga psa navala vode može uzdignuti hitrošću skoka nekoga živoga psa, ali samo živ pas može plivati protiv struje.« Vjera ne samo da bi često bila ubijena, nego bi često umrla i prirodnom smrću, no uvijek je »ustala iz groba« kao njezin Gospodin.
