Kriminalistička proza pretpostavlja jasno lučenje istine od laži, dobra od zla, pravde od nepravde. G. K. Chesterton stvorio je književni lik svećenika istražitelja, legendarnoga velečasnoga Browna, i time nadahnuo novi tip istražitelja poput gđice Marple i Poirota Agathe Christie koji, umjesto »znanstvenoga« profesionalca Sherlocka Holmesa, rješavaju slučajeve uvidom u ljudsku dušu.
Kriminalistički roman prosječnomu je čitatelju omiljena lektira. Dugo je smatran bezvrijednim štivom, bez umjetničke vrijednosti i misaone dubine, jeftinom zabavom za neobrazovane mase i bijegom od dosadne svakidašnjice. Međutim, 60-ih godina 20. st. krimiću se konačno priznaje vrijednost. Prema Pavlu Pavličiću, najplodnijem hrvatskom piscu kriminalističkih romana, koji je u studiji »Sve što znam o krimiću« ponudio temeljitu filozofiju kriminalističkoga žanra, teško je napisati dobru detektivsku priču. Krimić sadrži pogled na svijet koji jasno razlikuje privid od zbilje, a njegov je cilj istina i pravda, pojasnio je Pavličić. Istražitelj je moderan junak koji se bori protiv zla. Kriminalistički je roman zagonetka koja se rješava valjanom logikom. Osim toga, krimić je demokratski žanr: nastaje tek u 19. stoljeću, nakon što je dozrela misao da je zločin počinjen nad bilo kojim čovjekom vrijedan istrage i pravde. U krimiću ne smiju intervenirati nadnaravne sile niti se smiju pojavljivati likovi i podatci za koje čitatelj nije imao priliku doznati. G. K. Chesterton bio je jedan od velikana krimića, štoviše, bio je prvim predsjednikom Istražiteljskoga kluba, društva britanskih pisaca detektivske proze osnovanoga 1930.
»Mali svećenik u biti je silno nalikovao na istočnoenglesku ravnicu; imao je lice okruglo i tupo poput norfolške okruglice; imao je oči prazne poput Sjevernoga mora; nosio je nekoliko snopova smeđega papira koje nikako nije mogao skupiti.« Opis je to glasovitoga detektiva amatera, rimokatoličkoga svećenika Browna, župnika male župe Bradford u Essexu, u prvoj priči u kojoj se pojavljuje, »Plavi križ« (1910.). Nizak i debeljuškast, neugledan i nenametljiv, tih i dobroćudan, nespretan sa svojim velikim crnim kišobranom, otac Brown svojoj okolini djeluje kao nevini naivac, nesposoban zbrojiti dva i dva. Međutim, on nepogrješivom intuicijom i dosljednim razmišljanjem uspijeva riješiti najzapetljanije slučajeve zločina. Dubok uvid u ljudsku narav duguje godinama dušobrižništva i brojnim ispovijedima. To je jedan od chestertonovskih paradoksa: osoba koja navodno nema pojma o zločinima, zna o njima više od ijednoga zločinca. Brown je »bezazlen kao golub, a mudar kao zmija«. Dok se Sherlock Holmes bavio znanstvenim pojedinostima – otiscima prstiju, pepelom cigarete – Browna ponajprije zanimaju duhovne i filozofske istine. Na temelju njih, uz empatijsko uživljavanje u počiniteljeve motive, uspijeva odgonetnuti istinu. Također, zbog njegove prostodušnosti zločinci se previše opuste pa štošta otkriju. Stalni je lik priča o ocu Brownu Francuz Flambeau, prvoklasni zločinac, kasnije pokajnik i Brownov suradnik. Ocu Brownu više je stalo do obraćenja počinitelja nego do kazne. Tako u priči »Leteće zvijezde« pokušava uvjeriti Flambeaua u napuštanje zločinačkoga načina života. Po svemu sudeći, lik oca Browna bio je nadahnut oštroumnim Johnom O’Connorom (1870. – 1952.), župnikom u Bradfordu kojega je Chesterton upoznao 1903., koji je utjecao na njegovo obraćenje na katoličanstvo. Prema predaji, Chesterton je s O’Connorom razgovarao o zločinu i grijehu te se ispostavilo da ovaj ima dubok uvid u svijet zla. Dva studenta s Cambridgea prokomentirala su O’Connora kao dobronamjernu naivčinu koji ne zna ništa o stvarnom zlu u svijetu.
U svojem istraživanju otac Brown uvijek identificira naravne uzroke zločina. Prema pravilima dobroga krimića, uzrok zločina nikada ne smije biti nadnaravan. Međutim, u skladu s filozofijom Tome Akvinskoga, Brown polazi od uvjerenja da je uzrok sve naravi nadnaravan – Bog. Bog je uredio svijet na svrhovit i razuman način, stoga je razumom moguće spoznati istinu. Ta je pretpostavka u podlozi raskrinkavanja Flambeaua na kraju pripovijetke »Plavi križ«. Otkrivši da je Flambeau ukrao vrijedan križ s plavim draguljima, i to prerušen u svećenika, Brown s njim vodi teološku raspravu i raskrinkava ga na temelju izjave da u svemiru možda postoje daleki svjetovi u kojima ne vrijede zakoni razuma. »Još me nešto uvjerilo da niste svećenik. (…) Napali ste razum. To je loša teologija«, pojasnio je otac Brown.
Nakon velečasnoga Browna Chesterton je stvorio još jedan lik istražitelja amatera, bizarnoga g. Ponda. Osam priča o g. Pondu objavljivano je u britanskom mjesečniku »Storyteller« 1935. i 1936. godine.
Donekle sličan ocu Brownu, Pond je vladin službenik koji je »u određenim trenutcima i sam izgledao poput ribe«. Tih i neugledan, istaknut jedino staromodnom bradicom, Pond svoju okolinu zbunjuje izgovarajući – usred razumna govora – rečenicu koja zvuči poput besmislice. Primjerice, u priči »Tri jahača apokalipse« Pond objašnjava zašto pogubljenje pjesnika Petrowskoga nije uspjelo: zapovijedi pruskoga maršala von Grocka nisu izvršene jer su ga vojnici predobro slušali. Sve zagonetke zločinâ Pond rješava paradoksima; u jednoj priči paradoks je definiran kao »istina koja stoji na glavi kako bi privukla pozornost« dok »tolike pomodne zablude još čvrsto stoje na nogama jer nemaju glave na kojoj bi mogle stajati«. Pondovo prezime – eng. pond znači »ribnjak« – upućuje na dubinu paradoksne misli tako karakteristične za Chestertona; iza tobožnjih besmislica »ribljega« činovnika krije se mudrost.
Svoj je najpoznatiji roman G. K. Chesterton napisao 1908. i u njemu je najlakše pronaći odgovor zašto je Jorge Luis Borges toliko cijenio »princa paradoksa«; bizarnost i sklonost uvrtanju čitateljskih očekivanja značajke su njegova pisma. Fabula je neobična i u bitnome prati kriminalistički zaplet; policajac Syme i anarhistički pjesnik Gregory sukobljavaju se oko biti poezije. Dok Syme, kršćanin i pobornik reda, tvrdi da je poezija rezultat sklada i ispunjenih očekivanja, Gregory tvrdi da je bit umjetnosti kaos i ukidanje svih pravila. Prihvativši okladu, Syme se infiltrira u tajno društvo anarhista da bi postupno otkrio kako su svi tobožnji anarhisti zapravo istražni policajci na zadatku onemogućavanja anarhista. Cijelu je tu lažnu urotu režirao Nedjelja, misteriozni vođa koji se na kraju otkriva kao predstavnik »Božjega mira«. Roman je pun napetih obrata i biblijske simbolike, a osim teme borbe dobra i zla, pojavljuje se vječno pitanje zašto Bog dopušta patnju nevinih.
Naposljetku, Chesterton se latio obrane obescijenjenoga žanra te je 1901. napisao esej »Obrana detektivskih priča«. »Nije istina da puk više voli lošu književnost nego dobru, a prihvaća detektivske priče jer su književno loše. (…) Problem je u tome što mnogi ljudi ne shvaćaju da postoji nešto poput dobre detektivske priče; to je za njih kao govoriti o dobrom vragu. (…) Ne samo da je detektivska priča savršeno legitiman oblik umjetnosti, nego ima određene jasne i stvarne prednosti kao sredstvo javnoga dobra«, napisao je Chesterton. Vrijednosti koje je pripisao krimiću neočekivane su: prvo, kriminalistički žanr izražava »smisao za poeziju modernoga života«, a drugo, policijska borba protiv kriminala nije nište drugo nego izraz civilizacije koja je »najromantičnija pobuna«. Kada je skupina britanskih pisaca osnovala Istražiteljski klub, i Chesterton je bio među njima. Članovi su odlučili da će se držati etičkoga kodeksa pri pisanju; glavno je pravilo ne uvoditi podatke ili osobe o kojima čitatelj nije imao prilike ništa saznati te mu tako pružiti poštenu priliku da otkrije krivca. Time je potvrđen još jedan Chestertonov veseli paradoks: »Čitatelj voli da ga se prevari, ali na pošten način.«
