»Oko 1913. godine eugenika se iz hira prometnula u modu«, zapisao je Chesterton na kraju spisa koje je ipak odlučio objaviti, vidjevši da nakon Prvoga svjetskoga rata eugenički mentalitet nije otišao u prošlost. Iako korijeni eugeničkih ideja sežu u antiku, ona je kao »znanstvena« teorija lansirana 1883. u Engleskoj te je potom sustavno provođena najprije u Sjedinjenim Državama dvadesetih, a potom u nacističkoj Njemačkoj. »Eu-genes« tj. »dobra roda« grčka je složenica koju je skovao Francis Galton, nećak Charlesa Darwina, kako bi imenovao »znanost poboljšavanja podrijetla, koja nikako nije ograničena na pitanja razboritoga sparivanja (jedinki, op. a.), ali koja, pogotovo u slučaju čovjeka, uzima u obzir spoznaje o svim utjecajima koji su skloni – ma u kojem stupnju – dati veću priliku prikladnijim rasama ili značajkama krvi da brzo prevladaju nad manje prikladnim nego što bi to inače bio slučaj«. Riječ je, dakle, o umjetnoj selekciji: o svjesnim i namjernim potezima koji bi doveli do prokreacije poželjnih osobina u ljudskoj populaciji, a smanjenju negativnih.
Geni još nisu bili otkriveni i smatralo se da treba sparivati roditelje poželjnih osobina, a izbjeći stvaranje potomstva osoba nepoželjnih osobina. Tu tzv. »klasičnu« eugeniku provodila bi država s ciljem rješavanja društveno-zdravstvenih problema. Nije teško vidjeti da u njezinoj pozadini stoji evolucionizam, socijalni darvinizam i ideja »nadčovjeka«; ideal je stvoriti novoga, kolektivnoga Čovjeka koji će biti zdrav, lijep i radno sposoban. Danas je malo poznato da je eugenika početkom 20. stoljeća u Engleskoj bila postala toliko popularnom da su je promicali uglednici poput matematičara Karla Pearsona, liječnika Caleba Saleebyja, književnika G. B. Shawa i H. G. Wellsa te političara W. Churchilla, koji je 1912. objavio proglas »Eugenika i javno zdravlje: poruka javnozdravstvenim službenicima«. Književnik Herbert George Wells napisao je: »Kada bismo mogli spriječiti ili obeshrabriti inferiorniju vrstu ljudi u stvaranju djece, a ohrabrivati superiornije ljude da se povećavaju i množe, tada bismo podignuli općeniti standard rase.« I dok je Wells govorio tek o obeshrabrivanju, drugi poput Churchilla govorili su o prisilnom steriliziranju nesposobnih.
Prvo izdanje časopisa »Eugenics Review« iz travanja 1909. piše kako postojeći zakoni »kažnjavaju sposobne u korist nesposobnih«. Kada je britanskomu parlamentu predložen spomenuti zakon o mentalno zaostalima, poduprli su ga kanterberijski i jorkširski nadbiskupi te dekan sv. Pavla dr. William Inge, vidjevši u njemu nastavak izgradnje kraljevstva Božjega. Ipak je u Donjem domu Parlamenta jedan od rijetkih protivnika, Josiah Wedgwood, prokazivao »zakon poradi znanstvenoga vjerovanja koje će se možda za deset godina opovrgnuti«. Katolička Crkva odbacivala je takav zakon kao »protivan kršćanskomu moralu i osnovnim ljudskim pravima«.
Chesterton je o eugenici počeo pisati 1910. Kako je ideja zamrla tijekom Prvoga svjetskoga rata zbog ogorčenja njemačkim imperijalizmom, nije objavio svoje zapise. Vidjevši, nakon rata, da opća klima ponovno potiče industrijsko-kapitalističku kontrolu društva uz pomoć (pseudo)znanosti, odlučio ih je objaviti te je 1922. djelo pod naslovom »Eugenika i druga zla« ugledalo svjetlo tiska. U esejima lucidno i duhovito navodi niz razloga zašto je eugenika pogrješan i opasan program. Najopćenitije, tvrdi Chesterton, u atmosferi nereformiranoga kapitalizma koji proizvodi goleme socijalne razlike i veliko siromaštvo razvlaštenih gradskih radnika izniknula je želja elita da riješe bijedu siromašnih kontrolom nad »kvalitetom« rađanja. To je problematično jer do bijednoga položaja radnika nije došlo zbog njihovih urođeno niskih sposobnosti, nego zbog povijesno-političkih poteza, poglavito »ograđivanja zemlje« koje je engleske seljake i obrtnike lišilo vlasništva. Drugo, spolnost i izbor supružnika privatne su stvari i izraz osobne slobode čovjeka; miješajući se u njih u ime uklanjanja socijalne bijede, tobože brižna država ukida svaku slobodu.
Iako nije bio prirodoznanstvenik, Chesterton je točno objasnio zašto su eugeničke teorije i znanstveno neodržive. Iako je Mendelov rad već bio poznat, zakonitosti nasljeđivanja još nisu bile poznate: naivna je teorija glasila da su bogati i moćni prirodno sposobniji, što će njihovi potomci naslijediti. S druge strane kriminalne sklonosti također se nasljeđuju, vjerovali su eugeničari. To međutim ne objašnjava činjenicu da dijete ne mora imati izražene osobine svojih roditelja, nego nekoga daljega pretka, poentirao je Chesterton. Eugeničari su skloni izjednačiti osobe s invaliditetom s luđacima, pojasnio je s neskrivenom ironijom; provoditi eugeničke zakone značilo bi podvrgnuti cijelo društvo nedobrovoljnomu eksperimentu s neizvjesnim ishodom. Osvrnuvši se na opravdanje eugenike da će se selekcijom razmnožavanja izbjeći nesreća, zaključio je da medicinski stručnjaci ne mogu definirati nesreću i sreću; oni mogu definirati bolest, a zdravlje nije nasljedna odlika, nego teško odrediva »skladnost kvaliteta«. Eugenika vodi do apsurda u kojem pojam zdravlja prethodi pojmu bolesti koji postaje subjektivan. »Kad nisu slomljene, noge su pitanje ukusa«, pojasnio je Chesterton.
Chesterton se suočio i s tvrdnjama nekih da je eugenika donekle pokrenuta plemenitim namjerama – spriječiti patnju proizišlu iz proizvoljnoga i nasumičnoga razmnožavanja muškaraca i žena, smanjiti broj siromašnih i problematičnih, a povećati broj sposobnih i probitačnih… Međutim, pogrješka je golema jer se nešto loše opravdava dobrim. »Počinit će užasan čin i ne će shvatiti da je užasan«, zapisao je Chesterton. Uzrok je prepoznao u umnom sljepilu proširivanja pojmova; definicija bolesti postupno s ludosti prelazi na maloumnost, definicija zločina postaje sve više neodređena. Na kraju država bilo koga može sputati kao nedovoljno zdrava ili potencijalno opasna. Taj »učinak klizave kosine« vidljiv je danas u promicanju eutanazije, doduše ne u ime državne kontrole, nego osobne autonomije; nije riječ više o neizlječivo bolesnima. Paradoksno, zamagljivanje pojmova »anarhija« je koja dovodi do gubitka moralnih kriterija. »U pogledu temeljnih ljudskih prava ništa ne može biti iznad čovjeka osim Boga«, zaključio je Chesterton.
Chesterton je dobro predvidio napredovanje suvremenoga društva prema posvemašnjoj kontroli. Eugenika je danas prisutna u novom ruhu – kao »liberalna« – prema kojoj o osobinama potomstva ili njegovu uništenju prije rođenja odlučuju roditelji. S druge strane, pogleda li se bolje, može se uočiti da danas ulogu kontrolora populacije, i to najčešće »inferiornih«, igraju međunarodne ustanove i svjetski moćnici koji sve jačim protunatalitetnim porukama i protuobiteljskim politikama nastoje ne toliko potaknuti prokreaciju najsposobnijih, koliko obustaviti prokreaciju uopće.
