Tko čita G. K. Chestertona, primijetit će da je njegova misao neobična mješavina »liberalnih« i »konzervativnih« ideja. To je tako ne samo zato što je uviđao ograničenosti i slaba mjesta svih izama, nego i jer je polazio od konkretnoga života prosječnoga čovjeka, a ne od ekonomskih i filozofskih teorija. Kritičan i prema kapitalizmu i prema socijalizmu, s povjesničarom i književnikom Hilaireom Bellocom osmislio je distributizam, pristup nadahnut idejom socijalne pravednosti u enciklici Lava XIII. »Rerum novarum« (1891.). Temeljna je ideja da je vlasništvo nešto prirodno i dobro, što čovjeku omogućuje ne samo opstanak, nego i minimum slobode. Glavno je načelo distributizma da privatno vlasništvo, tj. sredstva proizvodnje trebaju biti raspodijeljena na što više obitelji, u skladu sa stvarnim potrebama, a ne nakupljena u malenom broju ruku ili pod kontrolom države. Zanimljivo, iako su reagirali na društvene probleme svojega vremena, dvojac Chesterton i Belloc (»Chesterbelloc«) smatrao je distributizam oživljavanjem najboljega od »staroga« – od tradicije srednjovjekovnih zanatskih cehova pa sve do civilizacija staroga vijeka u kojem su, osim robova, postojali i slobodni zemljoposjednici. Na neki način, raspolaganje vlastitom zemljom ideal je kojemu je većinu povijesnoga vremena stremila većina ljudi, smatrali su Chesterton i Belloc. Prema teoretičarima distributizma, njegovi se povijesni korijeni mogu pronaći već u Aristotelovoj filozofiji i rimskom zakonu prema kojem je umirovljenim legionarima trebalo dodijeliti onoliko zemlje koliko su mogli obraditi sa svojim obiteljima.
Ekonomija nije odvojiva od etike. Sve do 18. stoljeća, kada je Adam Smith lansirao teoriju »nevidljive ruke tržišta«, ekonomija je bila dijelom filozofije morala, baveći se pitanjem kako upravljati materijalnim dobrima a da to bude dobro za čovjeka. Ako tržište samo sebe regulira, kako je mislio Smith, u njemu nema mjesta za moral. Posljedica je takva razmišljala monopol i velike socijalne razlike koje su dovele do praktičkoga ukidanja glavne vrjednote kapitalizma – slobode. Kao reakcija nastaje komunizam. Chesterton je u svojim razmišljanjima uvijek polazio od dostojanstva pojedine osobe i obitelji – njezina prirodnoga staništa i najmanje jedinice društva. Uputio je snažnu kritiku sklonosti »prosvijećene« elite smatranju svijeta nepopravljivim: ako je svijet materija koja se kreće prema zakonima mehanike, nema slobodne volje i stvari su onakve kakve moraju biti. No to jednostavno nije istina. Slobodna volja postoji, dakle društvo je moguće promijeniti nabolje, smatrao je Chesterton. »Napola izgladnjeli engleski proleter ne samo da je pravi kostur, nego je sramota za sve nas«, napisao je u polemičkom djelu »Eugenika i druga zla«. Dok srednjovjekovni feudalac nije smio protjerati kmeta s posjeda, suvremeni proleter može reći: »Niste nam ostavili ni travu da je pasemo«, zapisao je Chesterton. Dok su u prošlosti postojali i slobodni seljaci, tzv. »pokret ograđivanja« protjerao je engleske seljake sa zemlje u grad, bez vlasništva. Chesterton je žestoko kritizirao apsurdne zakone protiv skitnica i prosjaka koji su kažnjavali ljude kojima siromaštvo nije omogućavalo steći vlasništvo: »Nedavno su dvije skitnice optužene da su spavale pod vedrim nebom jer nisu imale gdje drugdje prespavati.« Vlasništvo je prirodno pravo čovjeka jer omogućuje važna dobra: čovjek bez vlasništva bez slobode je i bez dostojanstva. S druge strane suvremeni kapitalist došao je do bogatstva na »jako čudan način«, zapisao je Chesterton; on prilazi ljudima na ulici i govori: »Znate da imam dvije stotine kitova u Sjevernom moru.« Prema »Chesterbellocu«, ključni problem kapitalizma odvajanje je vlasništva od rada. Klasa kapitalista služi se radom drugih kako bi akumulirala vlastitu dobit, a radnici dobivaju vrlo malo od toga. Kapitalisti stječu bogatstvo preuzimanjem, spajanjem ili zatvaranjem tvornica, ne da bi se sami uključili u rad, nego da bi se obogatili, bez obzira na posljedice na radnike i potrošače. Rezultat je monopol korporacija. Ušavši u dublju analizu, Chesterton je raskrinkao plutokraciju – vladavinu bogatih – koja stvara mentalitet nemilosrdne pohlepe. Tezu da kapitalizam stvara sve više i više bogatstva za sve opovrgava stanjem industrijskih gradova poput Belfasta i Liverpoola: »Ne možete reći da grad postaje sve bogatiji i bogatiji ako sve više i više njegovih stanovnika jako osiromašuje.« Svoju je kritiku kapitalizma Chesterton sažeo riječima: »Ista ona nejednakost i nesigurnost koja radnu snagu čini jeftinom stvara i lošu radnu snagu, a na kraju je i ne će biti.« Na kraju sve to završava u negaciji morala te promicanju eugenike i pobačaja kao »rješenja« siromaštva, što je znak kobnoga gašenja savjesti: »život i spolnost moraju živjeti po zakonu biznisa ili industrijalizma, a ne vice versa«. Suvremeni distributisti donijeli su isti zaključak u današnjem kontekstu: »laissez faire ekonomija praktički je laissez faire moral«, poentirao je američki distributist Kenneth Novak.
Chesterton je prvotno bio simpatizer socijalizma, no postao je njegovim kritičarom. »Nekad sam se slagao sa socijalizmom jer je jednostavan. Sa socijalizmom se sada ne slažem jer je prejednostavan«, napisao je 1922. Suprotno uvriježenoj kritici da socijalizam idealizira čovjeka, Chesterton mu zamjera upravo suprotno: on u privatnom vlasništvu vidi nužnu sebičnost, povod za iznuđivanje i izrabljivanje drugih. Chesterton vlasništvo smatra idealom budući da je pretpostavka časti. Vlasništvo jamči uzdržavanje obitelji, privatnost i slobodu. Socijalizam ne dovodi do monopola bogatstva, ali dovodi do monopola moći, tj. neke vrste oligarhije. Socijalisti dizajniraju stanje u kojem država – veliki vlasnik – »u praksi mora biti vođena jednom malenom skupinom«. »Svaki slobodni čovjek kojemu se ta skupina ne sviđa shvatit će kako ga neprijatelj vreba na kraju svakoga puta.« Socijalizam nije ostvario dobro koje je obećavao, ali je ostvario sve što mu se pripisivalo kao loše: »Kako je bilo zamišljano da se jednakost postigne žrtvovanjem slobode, mi nastavismo dokazivati da je moguće žrtvovati slobodu bez postizanja jednakosti.« Dok je tiranija kapitalističke države plutokratska, tiranija socijalističke države je birokratska. Socijalne reforme poput olakšavanja rastava nisu usmjerene na ljudsku sreću – nego na spas industrijske, učinkovite, strojne civilizacije. I socijalizam i kapitalizam, svaki na svoj način, ugrožavaju i uništavaju dom, posvećeno mjesto na kojem je svaki čovjek kralj. Chesterton je ilustrirao tu tvrdnju citirajući satiričnu englesku pjesmu: »Otac je dobio nogu iz vodovoda / jer pušio je svoju staru trešnjinu lulu / Otac je dobio nogu iz vodovoda / jer mogao je njome vodovod zapaliti.« Za razliku i od liberala i od socijalista, prema Chestertonu najmanja jedinica društva nije ni pojedinac ni poduzeće udruženoga rada, nego obitelj. Male stvari koje čine dom simbolični su »kućni bogovi« maloga čovjeka. Chesterton je pronicljivo zaključio da mašinerija strojno uređenoga društva naposljetku uništava svetu jezgru identiteta – dom i obitelj: »Kada čovjek nema domaćih božanstava, barem ima božansku predanost domu.«
Distributizam je politička filozofija na tragu socijalnoga nauka Crkve. Godine 1891. papa Lav XIII., potaknut nepravednim položajem radnika, uputio je svijetu glasovitu encikliku »Rerum novarum« u kojoj zagovara harmoniju između radnika i poslodavaca, građana i države. U njoj podjednako osuđuje neregulirani, izrabljivački kapitalizam i socijalističko ukidanje vlasništva: »Zakon, stoga, treba favorizirati vlasništvo i njegova bi politika trebala biti poticanje što je više ljudi moguće da postanu vlasnici.« Na toj su enciklici socijalni nauk Crkve gradili svi idući pape, među ostalima Ivan Pavao II. koji 1987. u enciklici »Sollicitudo rei socialis« piše da se razvoj mora ostvarivati u okviru solidarnosti i slobode, a da se ne žrtvuje ni jedno ni drugo. Distributizam je osobito aktualan danas, u doba neoliberalnoga globalnoga kapitalizma koji izaziva nove socijalne nemire i traži jasnu artikulaciju pravednosti.
