Vrbovčanka Lucija Crnoja od najranijih svojih dana aktivna je u pastoralu svoje župe sv. Vida. Već je kao djetešce glumila maloga Isusa, a u mladenačkoj se dobi potpuno posvetila pastoralu mladih, čime se bavi i danas. Studentica je socijalnoga rada u Zagrebu, a godinu dana već i supruga. Sve skladno spaja jer se dobrom voljom i dobrom organizacijom vremena, ističe, sve stigne.
Lucija je rođena 30. studenoga 1998. u Zagrebu. Roditelji su joj Darko Cesar i Štefica rođena Krajnović. Oboje su stasali u vrbovečkom kraju, a po roditeljima su zagorsko-bosanskoga podrijetla. U braku su dobili tri kćeri, 25-godišnju Gabrijelu koja sa suprugom živi u Njemačkoj, Luciju i najmlađu 17-godišnju Paulinu, vrbovečku srednjoškolku.
»Roditelji su tijekom cijeloga našega života nastojali približiti nam vjeru kroz svakodnevnu molitvu i nedjeljne mise, a naša baka Ruža naučila me moliti prvu krunicu i litanije«, dobro se sjeća Lucija. »Iz djetinjstva mi je u pamćenju ostao posebno drag događaj kada su moji roditelji za božićni prikaz živih jaslica glumili Mariju i Josipa, a ja maloga Isusa. Roditelji su i sestrama i meni najveći oslonac u životu i u mom su srcu izgradili čvrste temelje koji su, uz pomoć niza drugih poticaja i okolnosti u mom životu, izgradili mene u osobu koja sam danas. Posebno sam im zahvalna što sam imala priliku odrastati uz roditelje poput njih i što su usadili u nas tri sestre koliko je važna obitelj i bliskost sa sestrama, zbog čega sestre smatram svojim najbližim prijateljicama.
Osim u obitelji, u djetinjstvu sam prisutnost molitve i vjere susrela u vrtiću. Roditelji su odlučili upisati sestre i mene u vrtić ‘Dobri’ kod sestara Službenica milosrđa. Zahvaljujući vrtiću, upoznala sam svoju najbolju prijateljicu, a danas vjenčanu kumu Anu Bulić.«
»U svojem sam Vrbovcu upisala i završila I. osnovnu školu Vrbovec i osnovnu glazbenu školu, instrument klavir. I srednju sam školu završila u Vrbovcu, smjer opća gimnazija, a danas sam studentica socijalnoga rada u Zagrebu.
Tijekom osnovne škole išla sam redovito na misu sa svojom obitelju, ali tada nisam bila svjesna što znači živjeti i doživjeti vjeru na istinski način. Župnik Zoran Grgić zvani Grga došao je u našu župu u trenutku kada sam pohađala 8. razred i pripremala se za krizmu.
Zahvaljujući župniku, osnovala se zajednica mladih u koju sam krenula sa svojom najboljom prijateljicom Anom. Iako sam se dvoumila oko dolaska u zajednicu, danas mogu potvrditi da je to bila moja najbolja odluka jer sve ono što je uslijedilo nakon toga sve više me približavalo vjeri. Moj put bio je drugačiji od onoga što sam očekivala. Kada sam shvatila što znači biti dio vjerske zajednice, moja želja za takvim okupljanjima sve je više rasla u meni. Prvo sam odlučila, na nagovor svoje tete časne Božice, otići sa sestrom Gabrijelom na duhovnu obnovu za djevojke kod sestara Službenica milosrđa na Kamen u Splitu, a kasnije na poticaj župnika na otok Krapanj. Nakon toga ljeta u meni se nešto promijenilo, shvatila sam što vjera u mom životu znači i na koji je način želim živjeti. U sebi sam osjetila da je to moj put i da tu pripadam. Svake godine čekala sam ljeto kako bih ponovno mogla otići u neki kamp, a blagoslovljena sam jer sam bila okružena prijateljima koji su osjećali to isto. Iako sam bila u više kampova, uvijek sam se vraćala Krapnju, na koji sam odlučila otići i sa svojim dečkom, a sadašnjim suprugom Lukom, također Vrbovčaninom. Tamo smo upoznali o. Matu Kolaka, koji nas je kasnije i vjenčao.«
»Svatko od nas ima svojih padova u vjeri i kušnja u životu, ali trudim se oslanjati se na molitvu i pouzdanje u Boga. Danas mogu svjedočiti da osjećam kako me Bog usmjeravao tijekom cijeloga života i progovarao na različite načine kada sam istinski predala svoj život. Ključnim trenutkom u svom životu smatram dan kada sam upoznala svoga sadašnjega supruga. Godinama sam molila za budućega supruga i duboko u sebi odlučila da ne želim ulaziti u vezu sve dok ne pronađem dečka s kojim dijelim iste vrijednosti i pogled na život. I onda se pojavio Luka. Svojim najvećim blagoslovom smatram svoju obitelj iz koje potječem, suprugovu obitelj u koju sam došla, a sada i svoju novu obitelj, svoga supruga. U srcu posebno nosim dan našega vjenčanja 28. kolovoza 2021. kojim smo mogli potvrditi svoju ljubav pred Bogom. Ljepoti misnoga slavlja pridonijeli su naš župnik Zoran i o. Mate Kolak. Njih su dvojica ostavila osobit trag u našem životu. Moj je Luka 1994. godište. Završio je studij matematike na PMF-u u Zagrebu, gdje i radi kao informatičar za modeliranje u jednoj državnoj tvrtki. Premda smo oboje poslom i studijem vezani uz Zagreb, odlučili smo ostati u Vrbovcu, sami smo u stanu i lijepo nam je. Smatram da je velika milost pronaći osobu s kojom mogu zajednički koračati životom, a ja sam sigurna da sam po tom pitanju blagoslovljena.«
»Moj prvi doticaj s vjerničkim i volonterskim radom bio je u mojoj župi sv. Vida u Vrbovcu u kojoj sam djelovala kao animatorica. Na takvu odluku ohrabrio me župnik Grga koji je predložio da postanem animatorica i pristupim formaciji župnih animatora sa svojom bliskom prijateljicom Ivanom, a kasnije da postanem i instruktorica.
Najljepše iskustvo stekla sam u radu s djecom i mladima organizirajući i sudjelujući u oratoriju. Željela sam prenijeti drugima ono što sam osjećala u svom srcu kroz osmijeh, toplu riječ i pristup kakvom nas vjera uči. U oratorijima smo kroz skeč, igru, zajedništvo, pjesmu i ples upoznali mlade s Isusovim životom, svetcima i misijama. Smatram da je to jedna od naših najuspješnijih aktivnosti u kojoj smo na susretima uspjeli okupiti više od 100 djece iz naše župe. Takvo iskustvo volontiranja učvrstilo je moju ljubav i želju za rad s ljudima, zbog čega je moja odluka pri odabiru fakulteta i bila socijalni rad. Osjećam se pozvanom svoju vjeru živjeti uz rad s ljudima. Živjeti vjeru, koja često ne znači izravno propovijedanje o Isusu, nego prije svega u radu s ljudima biti slika Božja, netko tko će pružiti osmijeh, ruku ili nadu osobi u potrebi. Nakon toga odlučila sam se posvetiti volontiranju. Imala sam punu potporu svoje obitelji, a sada i obitelji svoga supruga. Do sada mi je najljepše iskustvo volontiranja izvan župe bilo u Dječjem domu Zagreb i na liniji Hrabroga telefona čija sam volonterka i danas. Iako me takvo iskustvo ispunjava, osjećala sam želju pridonijeti svojoj župi.«
»Nakon što smo zbog epidemioloških mjera bili primorani prekinuti djelovanje određenih aktivnosti, odlučila sam se preusmjeriti na druge dostupne aktivnosti unutar naše župe i nastaviti voditi Caritas te pokrenuti nove akcije i besplatne instrukcije u župi s volonterima. Zahvaljujući dobroj volji naših župljana, volontera i svećenika, uspjeli smo takvu ideju realizirati. I dalje u svom srcu osjećam da ovo nije kraj, nego tek početak moga poslanja. I zato se planiram voditi riječima Majke Terezije: ‘Nismo svi stvoreni da radimo velike stvari, ali zato možemo raditi male stvari s puno ljubavi.’ U srcu osjećam da mogu dati još više sebe, a sve dok ne spoznam koji je točno moj put, stavljam se u služenje malim stvarima koje radim iz čiste ljubavi prema ljudima, a posebno prema djeci.«
