U župi Uznesenja Marijina u zagrebačkim Remetama 50. obljetnicu braka proslavili su u subotu 26. siječnja Mara i Nediljko Pavić, samozatajni dobročinitelji, čuvari katoličkoga i hrvatskoga identiteta. Proslavili su ga u okruženju svoje djece, unučadi i rodbine te brojnih prijatelja od Njemačke i Zagreba do rodne Hercegovine. Vjenčali su se u siječnju 1969.
»Maru poznajem od pete godine jer je živjela blizu kuće moje tete«, navodi Nediljko, koji je rođen 1950. u župi Rašeljke kod Tomislavgrada u obitelji Ante i Matije rođene Čirko. Otca je prvi put vidio 1964. »Bio je u zatvoru pa je pobjegao iz zatvora u Njemačku«, kaže Nediljko.
»Istim imenom se zovu i moji roditelji, dakle Ante i Matija, ali mama je rođena Pavić«, ističe slavljenica Mara, koja je rođena 1951. također u župi Rašeljke. Nakon vjenčanja, g. 1970. Pavić je otišao trbuhom za kruhom na rad u Njemačku, a dvije godine poslije toga među prvima iz tih krajeva poveo je i svoju suprugu Maru. »Bilo je priče: ‘Ma, gdje ćeš je voditi, pa tko će se brinuti o volovima, o kravama, sve će propasti«, navodi Nediljko. »Muž i žena trebaju biti skupa, posebno kad je u pitanju mladi bračni par, i nismo pogriješili i nismo se nikad pokajali«, svjedoče Pavići, kojima se u složnom kršćanskom braku rodilo četvero djece, od kojih je troje živih. Ante je rođen 1974., Matilda 1975. te najmlađi Marko 1979. »Svi imaju svoje obitelji, a imamo i devetero prekrasne unučadi«, s ponosom svjedoče jubilarci.
U Njemačkoj, u blizini Dortmunda, bavili su se ugostiteljstvom, a po povratku u Hrvatsku razvijali su svoj posao, od zlatarnice do proizvodnje PVC stolarije pod nazivom »Iks fenster«, čija je reklama u Glasu Koncila od samih početaka tvrtke, dakle od 1996., od kada na kućni prag redovito dobivaju Glas Koncila. »Cilj nam je bio što prije vratiti se u Hrvatsku pa smo tako već početkom uspostave samostalne Hrvatske počeli tu raditi. Željeli smo svojoj domovini dati ono što smo naučili i u nju ulagati ono što smo stekli. Isto tako, želja nam je bila da djeca budu u svojoj domovini. Tako su dvojica sinova sa svojim obiteljima voditelji tvrtke, svaki ima svoju tvrtku i međusobno se dopunjuju, a kćerka je u Njemačkoj«, navodi Nediljko.
Supruga Mara ističe da se danas ne isplati ići u Njemačku prosječnim radnicima ako oboje nemaju osiguran posao ili neko posebno obrazovanje koje je traženo na inozemnom tržištu. Na to Nediljko dodaje: »Kad obilazim suradnike i prijatelje, nailazim na brojno nezadovoljstvo onih koji su u posljednje vrijeme otišli u Njemačku. Po mojoj procijeni 70 posto je onih koji su otišli a žele se vratiti. No tamo su na neki način sami sebe zarobili, bilo kroz kredite, kupnju automobila i slično. Pa nema ništa ljepše nego živjeti u svojoj državi, svojoj domovini, a naša je Hrvatska prelijepa i ima u njoj života. Malo treba urediti sustav i ne širiti crnilo, nego svjetlost i vjeru u budućnost.«
Jubilarci Pavići ističu da je vjera važna jer iz nje proizlazi i povjerenje. »Pa Hrvate je u Njemačkoj održala Crkva, očuvala je i njihov nacionalni, kulturni i vjernički identitet. Vjera je iznad svega, a nju treba oplemenjivati sakramentima i molitvom. Redovito molimo svaki dan, zajednički supruga i ja, ujutro, navečer i za svaki objed. Molimo za svoju djecu, za svoj narod, pratimo ih molitvom. Tako smo odgajali i svoju djecu, a oni to prenose na svoje, tj. na našu unučad. Kad nam dođu unuci, natječu se tko će moliti prije jela, pa ih rasporedim: jedno moli Otčenaš, drugo Zdravomariju, treće Slava Otcu i tako u krug dok se svi ne izmijene. Naša djeca mole sa svojom djecom i to nam je posebna radost. Danas smo potrebiti čvrste vjere i molitve.«
Premda Pavići ne žele govoriti o svojim dobročinstvima, mnogi s terena svjedoče da su puno pomoći dobili od njih. Pomažu puno hrvatskim braniteljima, obiteljima u nevolji i onima lošijega materijalnoga stanja. Redovito o blagdanima odaberu desetke obitelji u potrebi, pomognu im novčano i u drugoj materijalnoj naravi. Samozatajni Pavići socijalnu osjetljivost ugradili su u svoju djecu, koja nastavljaju ono što su u njih utkali.
