Zasigurno postoje čvrsti razlozi zbog čega je kemijski element u periodnom sustavu elemenata oznake »Au« najvrjedniji, najtraženiji, najskuplji i još puno toga »naj«… Riječ je, jasno, o zlatu, a zbog čega homo oeconomicus nije odabrao neki drugi metal u Zemljinoj kori da bude mjerilo bogatstva teško je točno reći. Razlozi su, vjerojatno, i u njegovoj rijetkoj rasprostranjenosti jer, prema nekim znanstvenim proračunima, zlata u toni zemlje u prosjeku ima tek nekoliko miligrama, i u njegovim različitim kemijskim svojstvima, ali i u gospodarskim razlozima jer je ono podloga nacionalnim valutama, a nalazišta se nalaze, nakon Južnoafričke Republike koja je u tome »numero uno«, u ekonomski najmoćnijim zemljama svijeta, primjerice SAD-u (u Kaliforniji, Koloradu i Aljasci), Australiji i dr. To blještavilo mrtve tvari toliko je opčinilo čovjeka da se prelilo i na različita područja ljudskoga roda, pa se njime označava dobrota (»zlatno dijete«), uspjeh (»zlatni športaš«), urod (»zlatni prinos«), intelekt (»zlatna misao«) i sl.
U tom smislu i zemljopisni položaj, prirodna ljepota i plodna ravnica Požeške kotline nisu slučajno sabrani u jednom nazivu – »Vallis aurea / Zlatna dolina«! No tijekom cijele povijesti zlato je oduvijek bilo primamljivo različitim lopovima i »hohštaplerima«, pa je i spomenuti komadić »slavonskoga zlata«, okruženoga Psunjem, Papukom, Krndijom, Diljem i Požeškom gorom, bio na meti raznoraznim osvajačima, lakomim strancima i agresorima. Međutim, svima njima oduprlo se slavonsko junačko srce od fra Luke Ibrišimovića sa sabljom u ruci u 17. stoljeću do dragovoljaca 123. požeške brigade s kalašnjikovom u ruci u ne tako davnom Domovinskom ratu, koji su očuvali najvrjednije »zlato« – rodnu grudu i ognjište! Svi su ti povijesni podatci točni, opravdano spominjani i treba ih stalno ponavljati, ali možda se jedan mali, ali prevažan detalj pomalo zaboravlja, a to je nebeska zaštita Požeške kotline tijekom povijesti brojnih svetaca razasutih po njoj kao patroni crkava i kapelica. Da svi oni, šaleći se dakako, ne bi slučajno počeli raspravljati koji je od njih najzaslužniji u tome, pobrinulo se maleno selo Sesvete između Pleternice i Kutjeva, i tamošnja župa Svih svetih, koja ih je sve okupila. Suvišno je odgonetavati zbog čega je sadašnji službeni naziv mjesta Sesvete, a sjedišta župe Požeške Sesvete, jer je najvažnija poruka da svi sveti iz Sesveta bdiju nad Požeškom kotlinom.
Tko bi rekao da tako prevažnu ulogu ima župa koja danas u svom sjedištu ima tek 120 vjernika u 40-ak kuća, a sveukupno njih 1640 s okolnim dvanaesterim selima: Ašikovcima s kapelom Pohođenja Bl. Djevice Marije, Cerovcem sa sv. Nikolom Tavelićem, Ćosincima, Grabarjem s kapelom sv. Ivana Krstitelja, Granjem, Knešcima, Lakušjem, Novoselcima, Šumanovcima, Traparima i Zarilcom s kapelom Kraljice sv. Krunice. Prošle je godine bilo 19 krštenja, 15 prvopričesnika, 17 krizmanika i 36 sprovoda.
Sesvete pripadaju općini Pleternica, smještene su oko 6 km sjeverno od općinskoga središta, no selo je smješteno na lijevoj strani ceste prema Kutini, na što upozorava i oznaka za župnu crkvu na glavnoj cesti. Kao zanimljivosti vrijedi spomenuti da je središte župe po broju vjernika tek peto po redu jer su od Sesveta brojnija sela Cerovac, Grabarje, Novoselci i Zarilac te da da se župa prostire u tri općine: Pleternica, Kutjevo i Jakšić. Prema nekadašnjem »Shematizmu Katoličke Crkve u Jugoslaviji« iz g. 1974. u župi je bilo 2400 vjernika, što znači da je depopulacija stalna i, nažalost, nezaustavljiva jer još uvijek svake godine odlazi, ne samo u urbane hrvatske sredine, nego i u inozemstvo, određen, za tamošnje prilike velik, broj mještana. Kada se tomu pridodaju također stalni negativni demografski pokazatelji, svaki se hrvatski rodoljub treba zapitati s kim će se u budućnosti »družiti« svi sveti u Sesvetama? Stoga nikoga ne treba začuditi da mjesto uopće nema nazive ulica, nego samo kućne brojeve, pa tako i iznad ulaza u župnu crkvu stoji br. 2, za razliku od župne kuće koja ima vlastiti kućni broj. Doista, prilična rijetkost, ali bolje ne raspetljavati razloge. Novopodignuti kip Majke Božje dominira na središnjem prostranom, uvjetno rečeno, trgu, na kojem se uz župnu crkvu i župnu kuću nalazi i zgrada DVD-a s vidljivo istaknutom godinom osnutka – 1927. i kipićem ugrađenim u zid nezaobilaznoga vatrogasnoga zaštitnika sv. Florijana.
Na istom »trgu« nedaleko od župne crkve nalazi se i četverogodišnja osnovna škola, zapravo jedna od dvanaest područnih škola Osnovne škole fra Kaje Adžića iz Pleternice. Dvije učiteljice s entuzijazmom i požrtvovnosti skrbe se za petnaestak učenika u dva kombinirana razredna odjeljenja. Na ulazu u malenu školsku zgradu 5. prosinca 2009. otkrivena je spomenploča, koja s istančanom nijansom ističe cjelovitost i podjednaku važnost školskoga znanja i odgoja učenika, stavljajući u istu vrijednosnu razinu trud učitelja i vjeroučitelja: »U spomen na 250 godina školstva u Sesvetama svim učiteljima, vjeroučiteljima i dobrotvorima«. Ispred škole pomalo tužno stoje rukometni golovi jer se, po zarasloj travi, između njih, očito, ne igra mali nogomet.
Nije zgorega spomenuti da su tamošnju školu g. 1760. osnovali požeški isusovci zajedno sa školama u Kutjevu i Čaglinu. Sesvetska nosi ime po franjevcu, piscu prvoga hrvatskoga lekcionara »Štijenje i Evangjelja« iz g. 1851. u kojem je primijenjen tada novi pravopis, rođenom u Pleternici 19. siječnja 1805., a preminulom u Požegi 12. siječnja 1892. Pisao je fra Kajo Adžić i o onodobno aktualnim temama u kulturi, privredi, društvu i vjerskom životu Slavonije u listu »Slavonac«. Školovao se u Našicama, Baji i Budimpešti, bio je profesor teologije i ravnatelj bogoslovnoga učilišta i pučke škole u Vukovaru, direktor požeške gimnazije, u dva navrata provincijal franjevačke Provincije sv. Ivana Kapistrana, gvardijan u vukovarskom samostanu te u četiri navrata gvardijan požeškoga samostana. U rukopisu mu je ostala i nedovršena »Crkvena povijest«, impozantno djelo na 594 stranice, a bio je pristaša iliraca i preporoda.
Ljubitelji mira, tišine i gotovo mističnoga ugođaja sigurno će u Sesvetama »doći na svoje« jer cvrkute ptica rijetko narušavaju auti i traktori, pa i ljudski žamor. No u tjednu se povremeno mogu čuti veseli dječji glasovi u crkvi i oko nje uz pratnju grdosije od čovjeka, koji kao da je iz američke košarkaške NBA lige, sadašnjega novoga sesvetskoga župnika Josipa Klarića. Župni vjeronauk za lijepih dana drži u crkvi iako ima lijepo uređenu dvoranu za takvu i slične prigode. »Neka djeca od malih nogu osjete crkvu i ugođaj u njoj«, pojašnjava lukavi »stari pastoralni lisac«, koji je osmijehom, blagošću, čak i smirujućom bojom glasa, začas osvojio simpatije ne samo malobrojnih mališana, nego i svih naraštaja novopovjerene mu župe.
Rođen je 1955. u Slavonskom Kobašu, gdje je završio osnovnu školu, nakon koje je pohađao sjemenište na zagrebačkoj Šalati te Bogoslovni fakultet u Zagrebu. Za svećenika ondašnje Zagrebačke nadbiskupije zaređen je g. 1980. Najprije je bio kapelan u Novoj Kapeli, a potom župnik u Vrbju i Lipiku te vicerektor u bogoslovnom sjemeništu u Zagrebu, pa ponovno župnik u Velikoj i istodobno biskupski vikar za pastoral novoosnovane Požeške biskupije te njezin generalni vikar sve do g. 2001. kada ponovno odlazi za župnika, ovaj put u Kaptol. Zbog zdravstvenih je razloga ove godine morao nekoliko mjeseci provesti u bolnici, a u rujnu je prihvatio njemu uvijek najdraži pastoralni rad među vjernicima kao župnik u Sesvetama.
Naslijedio je Poljaka o. Tomasza Cybulu, dehonijanca, koji je punih 15 godina djelovao među tamošnjim vjernicima, ali se odlukom poglavara nedavno vratio u svoju Poljsku. Župljani svjedoče da je rastanak s njim bio prilično emotivan jer se suživio s njima, naučio je hrvatski, bio je vesele naravi i uvijek bio spreman pomoći. »Rado ću jednom ovamo ponovno doći i – ‘Ne dirajte mi ravnicu!’«, izjavio je smiješeći se prije odlaska za požeško lokalno glasilo. Veliku mu je radost priuštio i sesvetski mladić Dario Dragić, koji je odlučio pridružiti se dehonijancima i trenutačno je bogoslov u Poljskoj.
Kao i u svim ostalim župama, župnici dolaze i odlaze, a domaći vjernici ostaju i uvijek je nekolicina zauzetih koji župnicima pomažu u duhovnom i materijalnom rastu njihove vjerničke sredine. Tako je i u Požeškim Sesvetama, o čemu govore sami župljani.
Jela Mjertan r. Perić, izbjeglica iz Zalužana kod Banje Luke, učiteljica je razredne nastave u Jakšiću već 15 godina. Ta 40-godišnja majka troje djece sa suprugom Ivicom živi u 6 kilometara udaljenim Traparima. Članica je župnoga pastoralnoga vijeća i ponosno ističe da su joj djeca ministranti te da s obitelju redovito dolazi na nedjeljne mise u Sesvete, ali i svakoga utorka u seosku kapelu. Naime, svake nedjelje i blagdana mise se u župi slave u 9 sati u najbrojnijem selu u župi – u Grabarju, u 11 u župnoj crkvi, a u tjednu po ustaljenom rasporedu po ostalim selima, ponedjeljkom u Šumanovcima, utorkom u Traparima, srijedom u Novoselcima, četvrtkom u Cerovcu, petkom u Grabarju i subotom u Zarilcu. »U Traparima imamo područnu četverogodišnju školu, a učenici viših razreda idu u Jakšić organiziranim školskim prijevozom.«
Nju nadopunjuje 30-godišnja inženjerka građevine Anita Polak iz Zarilca, podrijetlom iz Gorskoga Kotara, zaposlena u »Komunalcu« u Pleternici, također članica pastoralnoga vijeća: »Petnaest nas je članova vijeća u kojem su predstavnici svih sela i susrećemo se po potrebi organiziranja važnijih događanja vezanih za župni život.«
Anita Katić, profesorica hrvatskoga jezika i književnosti, u Kutjevu živi u Šumanovcima, sa 42 godine uvijek je spremna za sve što je potrebno u župi, posebice u župnoj katehezi s djecom, tj. pripravi djece za primanje sakramenta krizme. Također je aktivna i u Caritasu, koji se redovito skrbi za 25 potrebitih, uglavnom starijih osoba koje žive same u selima, ali i nekolicine obitelji. Već su uhodane akcije prodaje kolača u kojima je sav prihod namijenjen župnomu Caritasu. Ivan Abibović, 70-godišnji učitelj hrvatskoga jezika i povijesti u mirovini iz Grabarja, čije se prezime prema njegovu istraživanju spominje već g. 1758., istraživač je, povjesničar i kroničar župe i svih sela, vatrogasnih i kulturno-umjetničkih društava, kao i nekadašnjih športskih, ukratko – enciklopedija Sesveta i okolice! Među časnim je starinama aktivnima u župi i 77-godišnji Davorin Martin Smoljanović iz Sesveta, po zanimanju agronom, koji se još uvijek žestoko bori za očuvanje tamošnjega okoliša. Marina Keč Pejnović iz Pleternice se udala u Sesvete, gdje je i ostala s djecom nakon obiteljske tragedije. Pučki rečeno – »život je nije mazio«, ali zrači zadivljujućim optimizmom i pouzdanjem u putove Gospodnje, govori s tolikom ljubavlju o Sesvetama da sugovornik ostane zatečen – kad bi mnogi barem malo voljeli svoj dom kao ta 44-godišnja djelatnica, stručna referentica u policijskoj postaji u Pleternici, majka troje djece, nitko ne bi ni pomislio seliti se u Irsku, Norvešku, Island ili… Voditeljica je župnoga Caritasa i bez nje se, skupa sa svim spomenutima, ništa ne događa u župi. Njezin sadašnji suprug 48-godišnji Ivica Pejnović, medicinski tehničar u požeškoj bolnici iz Zagrađa u župi Bučje, još uvijek aktivni športaš, nogometni trener, organizator je brojnih športskih aktivnosti, među kojima posebno ističe nogometni turnir u korist novoga krova župne crkve. Josip Šedevi ministrant je od malih nogu, pomalo se sa sjetom sjeća kako se svake nedjelje na igralištu pokraj crkve igrao nogomet, koji se prekidao samo zbog pobožnosti u crkvi te nakon toga opet nastavljao. Svi su sugovornici spominjali jednoga od posebno aktivnih župljana Tomislava Šedevija, koji je, nažalost, ne tako davno preminuo. On je bio »srce« laičkih aktivnosti u župi, poznat po organiziranju »pedaločašća«, tj. hodočašća biciklima mladih u svetišta u Voćin, Mariju Bistricu i Krakov. Njemu u čast i spomen mladi župljani organiziraju pješački križni put uoči Cvjetnicu kroz svih 12 sela.
Povjesničari se slažu da su župu osnovali cisterciti, koji su g. 1171. došli u susjedno Kutjevo i tamo osnovali samostan i opatiju. Naselje se i župa prvi put u dokumentima spominju kao Sesvete, prema župnoj crkvi Svih svetih – »Omnium Sanctorum« još 1332. godine te u kasnijim povijesnim vrelima iz 1337. i 1474. Sesvete se kao posjed plemićke obitelji Jakšić također spominje tijekom 15. stoljeća, g. 1460. i 1480. Malo je povijesnih podataka iz predturskoga razdoblja, kada su župa kao i cijeli požeški kraj potpadali pod biskupiju u Pečuhu u današnjoj Mađarskoj. Pod osmanlijskom okupacijom stara je crkva bila napuštena te je, vjerojatno, služila kao džamija, a nakon oslobođenja pastorizaciju i obnovu crkvenoga života u cijelom kraju preuzimaju isusovci. Sesvete su tako pripadale kutjevačkoj župi sve do osamostaljenja g. 1700. kada dolazi prvi stalni župnik Nikola de Lupis.
Na lokaciji nekadašnje stare crkve izgrađena je sadašnja župna početkom 18. stoljeća, kako to svjedoči vizitacija iz 1730. godine, tako da je stari masivni crkveni toranj – kula, koji je uspio odoljeti svim stoljećima, ukomponiran u novopodignutu baroknu građevinu. Crkva i zvonik dominiraju nad širokim prostranstvom Požeške kotline. Kasnije je crkva proširena, podignuto joj je novo svetište, dograđena sakristija i bočna kapelica Blažene Djevice Marije, nabavljene orgulje i uređena unutrašnjost. Danas crkvu i toranj krasi novi krov, ali je izvana i iznutra potrebna njihova obnova. Zvona su također imala burnu prošlost jer su uklonjena g. 1916. za lijevanje topova, ali su već g. 1921. nabavljena dva nova iz Beča. U vizitacijama je zapisano da je stara župna kuća bila drvena i puna vlage, prilično nezdrava za obitavanje, no kasnije je izgrađena od cigle. Danas je izgrađena nova sa svim potrebnim prostorijama, a obnovljena je i stara u neposrednoj blizini, koja može poslužiti kao maleni pastoralni centar jer župnik Klarić ima velike planove: predavanja, druženja, probe glazbenoga sastava, proslave imendana i rođendana i dr. Svatko dobronamjeran samo poželjeti može da se svi njegovi planovi ostvare i da Sesvetčani još dugo u budućim naraštajima žive u skladu i zajedništvu sa svim svetima i svim susjedima u okolnim selima i općinama u »Zlatnoj dolini«.
