Djela apostolska prikazuju širenje poslanja prve Crkve od Jeruzalema i Judeje preko Samarije sve do kraja zemlje, kako je to i rečeno na samom početku te novozavjetne knjige. Djelovanje Filipa, koji je bio jedan od sedmorice postavljenih za služenje u Crkvi, za pisca Djela apostolskih odlučujući je korak u takvu programu širenja Crkve, osobito nakon Stjepanova mučeništva. Filip donosi evanđelje u Samariju.
Stoga je bilo važno da svaki pojedini korak u tom širenju dobije i potvrdu apostola i izvorne jeruzalemske kršćanske zajednice. Premda se u drugim slučajevima u Djelima apostolskim, prilikom takvih širenja poslanja, pojavljuje i dar Duha Svetoga s vidljivim manifestacijama, na ovom se mjestu primanje Duha ne događa odmah po Filipovu navještaju, nego tek po dolasku Petra i Ivana iz Jeruzalema. Oni kojima Filip navješćuje evanđelje ozdravljaju i bivaju oslobođeni od utjecaja zloduha. No kad su Petar i Ivan položili ruke na samarijske vjernike, oni su bili spremni primiti Duha Svetoga. Time je naglašeno jedinstvo Crkve kao temeljna vrijednost, a osobito zajedništvo novih kršćana s apostolima koje predstavljaju Petar i Ivan.
Navještajem Krista u Samariji ondje nastaje »velika radost«. Za pisca Lukina evanđelja i Djela apostolskih radost je znak mesijanskoga doba. Već od anđelova navještaja Mariji, zapravo već od njegova pozdrava: »Raduj se, Marijo!« ta je radost prisutna u svijetu. Ona se provlači kroz svaki Lukin govor o obraćenju, napose u prispodobama o izgubljenoj ovci, o izgubljenoj drahmi i o izgubljenom sinu, ali i u slučaju obraćenja Zakeja. Dolazak evanđeoskoga navještaja u Samariju jednak je dolasku Krista – Mesije – koji donosi radost i s kojim započinju posljednja vremena.
U odlomku iz Ivanova evanđelja, koji donosi nastavak Isusova govora nakon što je učenicima oprao noge, nastavlja se i spiralni način govora. Najprije je naglašeno da ljubav prema Kristu znači obdržavati njegove zapovijedi, potom Isus obećava da će Otac poslati Branitelja i taj Duh kojega svijet ne može primiti prebivat će u njima, što je uspoređeno s povratkom Sina te gotovo u potpunosti dovršava ona iščekivanja njegova ponovnoga dolaska u vremenu kad svijet više ne će vidjeti Krista, a kršćanska će ga zajednica vidjeti i živjeti jer on živi te imati po njemu zajedništvo s Otcem. To je zajedništvo odnos međusobne ljubavi koja uključuje poslušnost Kristovim zapovijedima. Tako se vraćamo na početak ovoga spiralnoga pokreta, no misao je u međuvremenu obogaćena.
Kršćanski život nije samo izvanjsko obdržavanje zapovijedi, nego je snažan odnos u kojem se ostvaruje zajedništvo s trima osobama Presvetoga Trojstva, pri čemu Otac, Sin i Duh Sveti imaju specifične uloge. Duh otkriva prisutnost Sina koji objavljuje Otca.
Valja ipak jasno reći da taj snažan osobni odnos nije ograničen samo na osjećaj, nego je konkretno i prilično trijezno očitovan u življenju poslušnosti Kristu i njegovim zapovijedima. Kristov odlazak ne znači i njegovu odsutnost. Zato on ne ostavlja svoje učenike i kasnije kršćane kao »siročad«. Po dolasku Duha Svetoga njegova je prisutnost u kršćanskoj zajednici uvijek nova i svježa.
Prva Petrova poslanica, koja se može čitati kao krsna pouka, ne bježi ni od navještaja trpljenja. Oni koji primaju krštenje moraju znati što ih čeka na putu kojim su krenuli. Ako je kršćanski život nasljedovanje Kristovih stopa, onda muka i trpljenje ne mogu biti strani ni jednomu kršćaninu. U ovonedjeljnom drugom čitanju nalazi se prvi dio himna posvećenoga Kristovoj muci, smrti i uskrsnuću. Kristova muka prikazana je kao primjer progonjenim kršćanima.
Tako je taj krsni himan dobio novu primjenu, nakon što je preuzet u svojevrsnu krsnu propovijed, kao upozorenje kršćanima za koje progonstvo i trpljenje nisu više bili daleka budućnost, nego stvarna mogućnost.
Odgovor svakomu tko od kršćana zatraži »obrazloženje nade« koja je u njima kao svoje ishodište ima bliski odnos s Gospodinom Kristom koji treba biti »svet u srcima« njihovim. Kršćanima Krist ne smije biti stran, nego ga moraju doživljavati kao nekoga sebi vlastitoga. Tek će tada, živeći nadu, tu istu nadu moći posredovati i drugima, pa i onima koji ih budu progonili.
U susretu s progonstvom kršćani ne smiju uzvraćati istom mjerom. To bi se protivilo samomu Kristovu nauku. Oni uvijek moraju odgovarati s blagošću i poštovanjem. Tako će se možda dogoditi promjena kod onih koji dovode u pitanje kršćanska uvjerenja i način života. Snagu za takvo svjedočenje oni mogu naći u Kristu koji je umro i uskrsnuo da bi one koji su njegovi priveo Bogu.
Kršćanin, ako već trpi, treba gledati kako da i to trpljenje iskoristi za činjenje dobra. Najveće je dobro svakako spasenje koje je Krist ostvario i koje svojim svjedočenjem ljubavi kršćanin posreduje drugima.
Zajedništvo života s Bogom, onaj svakodnevni i trajni odnos s njime ispunjen ljubavlju, onaj odnos koji je ostvaren u krštenju i koji se živi kroz sakramente, molitvu i dobra djela, omogućava vjerniku da tu istu ljubav očituje i svojim neprijateljima. Tako možda i oni prepoznaju radost spasenja u Isusu Kristu. Kršćanin se ne može za evanđelje i za vjeru boriti sredstvima koja bi bila drugačija od Kristovih sredstava. A njegovo je glavno sredstvo ljubav.
