Pažljivo čitanje evanđelja vjerniku nanovo otkriva ponešto od ljepote života prvih kršćanskih zajednica. U jeku rasta i dozrijevanja kršćanstva u prvim stoljećima jedan pak od temeljnih problema bilo je istinsko nasljedovanje Krista, odnosno pripadnost onima koji su Kristovi. Pod tim vidom progovara i evanđeoska zgoda u kojoj se želi istaknuti važnost života u vjeri koja se zasniva na neraskidivoj vezi s Kristom.
Oni koji žele biti kršćani nisu dakle vjernici na neki svoj način niti snagu za svoje poslanje crpe iz sebe samih, nego iz svojega dubokoga odnosa s Kristom. Iz toga razloga Krist ne brani činjenje dobrih djela u njegovo ime jer ako su istinski učinjena u njegovo ime, drugima mogu donijeti samo dobro. Na taj se način istinski vjernik prepoznaje po mjeri vlastitoga odnosa s Kristom te time nije toliko zagledan u ono što netko drugi čini, nego neprestano ispituje kakvoću svojega osobnoga odnosa s Kristom, koja će onda biti garancija činjenja velikih djela u njegovo ime.
Isusu su na srcu maleni
Ipak, biti Kristov i ostajati u Kristu nije nimalo jednostavno. Jedan od velikih problema u ostanku Kristovim često je sablazan koju vjernici nanose jedni drugima svojim neautentičnim življenjem vjere. Na taj se način u drugima može roditi, a i rađa se vrlo često vjernički otpor spram navjestitelja vjere. Stoga je u drugom dijelu evanđeoskoga ulomka Isus vrlo oštar te izriče osudu nad svakim koji bi bio zaprjeka životu u vjeri. Osobito su mu na srcu maleni, odnosno djeca ili oni koji su tek počeli živjeti svoje kršćanstvo. Njih ne treba sablazniti, udaljiti od Krista.
Zato je Isus u tekstu vrlo slikovit te onima koji bi bili skandal malenima u vjeri veli da je bolje da se s mlinskim kamenom bace u vodu. Eugene Boring u svojem komentaru toga ulomka Evanđelja po Marku donosi zanimljivo tumačenje. Naime, onaj tko bi s mlinskim kamenom bio bačen u vodu nema nikakve šanse biti izvađen iz te vode kako bi mu se organizirao dostojan pokop. Time bi u svijesti jednoga Židova jednostavno njegov spomen bio izbrisan zasvagda. I upravo je tu, čini se, ključ za čitanje daljnjega evanđeoskoga ulomka.
Zauzimati se za dobro i sveto
Spomen je važan, odnosno ostajanje u trajnoj memoriji Boga te život s njim u nebeskom zajedništvu čistih srcem. Dolazak u to zajedništvo vodi preko iskrenoga i poniznoga života na zemlji na način da vjernik sebe čisti od svega što mu je zaprjeka da bude istinski Božji čovjek. Tada Isus kroz slike dijelova ljudskoga tijela – ruka, noga i oko – prikazuje da je važno biti cjelovita osoba.
Ruka, noga i oko u biblijskom su tekstu simboli pojavnih dijelova ljudskoga tijela koji čovjeka vode Bogu ili ga odvode od njega. Time Isus vrlo vjerojatno želi upozoriti na sasvim običnu činjenicu ljudske sposobnosti da bude onaj koji se svojim tijelom koristi za izgrađivanje dobra ili pak onaj koji se jednostavno življenjem u tijelu udaljava od Boga. Valja isto tako naglasiti da je rezanje ruke ili noge te vađenje oka za evanđeoskoga pisca simboličan govor. Isus ne poziva na negativan odnos prema samomu sebi, iako je povijest Crkve poznavala i doslovno shvaćanje toga teksta. Isusu je pak stalo da pokaže čovjeku da se do neba dolazi svjesnim življenjem u tijelu. Svjesnim zauzimanjem za dobro i sveto. Onaj kojemu je pogled na stvorenu stvarnost čist moći će sve što susreće promatrati u dobru svjetlu.
Apokaliptične slike Staroga zavjeta
Evanđeoski tekst želi staviti naglasak na svjesnost čovjeka s obzirom na ono što njemu osobno priječi da ostvari svoj integritet kao osoba. Zato su Isusove riječi oštre i u apokaliptičnom stilu, koji uskoro dobiva i dodatan tonalitet prizivanjem u svijest poznatih apokaliptičnih slika Staroga zavjeta kao što su oganj neugasivi (pakao), odnosno Gehena koja je prijevod hebrejskih riječi Ge-hinom, što jednostavno označava Hinomsku dolinu.
Dolina je to koja se nalazila na južnom ili jugozapadnom dijelu Jeruzalema koja je za vrijeme reforma kralja Jošije postala mjestom odlaganja otpada koji se spaljivao te stvarao nesnosan miris (usp. 2 Kr 16, 3; 2 Ljet 28, 3). Na taj način isto mjesto postalo je simbol udaljenosti od Boga, odnosno mjesto paklenih muka. Hrvatski je prijevod isti izraz preveo s pakao. Jer što pakao jest ako ne mjesto radikalne i trajne odvojenosti od Boga? No smisao je pojma netom pojašnjen zašto to jest tako u percepciji kršćanske tradicije. Osim toga, prorok Izaija u svojem tekstu navodi oganj neugasivi, odnosno Gehenu kao mjesto gdje počivaju tjelesa onih koji su se protivili Bogu (usp. Iz 66, 24).
U igri je vječni život kršćanina
Isus pak sa svoje strane one koji sablazne, odnosno bivaju smetnja drugima na planu izgradnje iskrene vjere, u apokaliptičnom tonu ocrtava ljudima koji smjeraju k ognju neugasivomu. Misao je dakle više nego jasna, no kako je vidljivo iz netom navedenih riječi, smisao evanđeoskih riječi i riječi samoga Krista prije svega je poticaj na put življenja autentičnoga kršćanstva.
Apokaliptična je literatura sa svoje strane poziv na taj put prikazivala uvijek na način opozicije dviju stvarnosti jer je autoru bilo stalo naglasiti da je kršćanstvo radikalna odluka za Krista koja ne podnosi bilo koji oblik relativizacije. Jer, svjetovno rečeno, u igri je vječni život kršćanina. Život za koji se svjesno i voljno kršćanin treba odlučiti te se tada istinski truditi taj projekt i realizirati. Ne sam, nego uz sveobilnu pomoć Božje milosti.
