Na misi u mojoj župi svećenik se u jednom dijelu nakon podizanja ponekad prekriži, spominjući anđela. Ljudi tada zbunjeno gledaju i ne znaju što im je činiti. Molim Vas pomoć i pojašnjenje. Trebamo li se i mi prekrižiti ili ta gesta pripada samo svećeniku?
Krunoslav
Kada se na misi »dogodi« ono što ste napisali, znači da je Vaš župnik odabrao prvu euharistijsku molitvu u kojoj nakon predslovlja, pretvorbe i zajedničkoga odgovora vjernika na »Tajna vjere«: »Tvoju smrt Gospodine naviještamo…« svećenik nastavlja moliti: »Ponizno te molimo, svemogući Bože, da ruke svetoga anđela tvoga prenesu ovo na tvoj nebeski žrtvenik, pred tvoje božansko veličanstvo, te se svi koji primimo presveto Tijelo i Krv tvoga Sina, kao pričesnici ove žrtve napunimo svakim nebeskim blagoslovom i milošću.« U »Redu mise« (u Misalu) piše da se svećenik nakon što izgovori riječi »ove žrtve« uspravi i znamenuje (znakom križa). Dakle, piše da se samo svećenik znamenuje znakom križa, a premda ne piše da to učine i vjernici, mislimo da se mnogi priključe toj gesti budući da misle da se odnosi i na njih jer su i oni »pričesnici«, kao što kaže molitva, jer će i oni primiti »presveto Tijelo i Krv«, to jest pristupiti pričesti.
»Opća uredba Rimskoga misala« u brojevima od 219 do 225 govori baš o »prvoj euharistijskoj molitvi ili Rimskom kanonu« te u broju 222 govori da se svi svećenici, ako je riječ o koncelebriranoj misi, usprave i znamenuju na riječi »napunimo svakim nebeskim blagoslovom i milošću«.
Dakle, vjernike ni »Uredba« ne spominje, ali sve u br. 42 poučava i potiče na sklad za vrijeme mise i da svojim ponašanjem, kretanjem, gestama i držanjem tijela ne odudaraju od okupljene zajednice vjernika: »Kretnje i držanje tijela, bilo svećenika, đakona i poslužitelja bilo naroda, treba da vode k tomu da čitavo slavlje odsijeva lijepom i plemenitom jednostavnošću, da se uvidi istinsko i puno značenje njegovih različitih dijelova te da se promiče sudjelovanje svih sudionika. Valjat će stoga obazirati se radije na ono što određuju ova Opća uredba i predana praksa rimskoga obreda i na ono što pridonosi općemu duhovnomu dobru Božjega naroda negoli na privatnu sklonost i slobodnu prosudbu. Zajedničko držanje tijela, kojega se imaju pridržavati svi sudionici, znak je jedinstva članova kršćanske zajednice koji su se okupili na svetu liturgiju: izražava i gaji duh i osjećaje sudionika.«
Postoji li crkveno objašnjenje i značenje zašto se vjenčano prstenje nosi baš na prstenjaku ili to nema veze s vjerskim utemeljenjem?
Čitateljica
U obredniku »Reda slavljenja ženidbe« ne objašnjava se zašto se prsten na vjenčanju stavlja baš na prst koji zovemo prstenjakom, nego se navodi da nakon privole slijedi blagoslov i predaja prstenova, pri čemu mladenac prsten stavi mladenki na prstenjak, izgovarajući molitvenu formulu, a isto tako i mladenka prsten stavi mladencu na prstenjak istodobno izgovarajući molitvenu formulu: »Primi ovaj prsten u znak moje ljubavi i moje vjernosti. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.«
Prema različitim izvorima spominje se da nošenje vjenčanoga prstena na prstu koji zovemo prstenjak na lijevoj ruci potječe još od rimskoga ili ranijega doba jer su Rimljani bili uvjereni da samo četvrti prst na ruci ima venu koja vodi do srca (danas znamo da tu povezanost na svoj način imaju svi), a kako je srce na lijevoj strani – došlo je i do te »tradicije«. Naravno, sve je povezano i s činjenicom da mi srce povezujemo s osjećajima i ljubavlju, ali u »Obredniku« ne piše da prsten mladenci moraju staviti jedno drugomu na lijevu ruku, ali piše da prsten stavljaju na prstenjak. Neki smatraju da bi se vjenčani prsten trebao nositi na desnoj ruci jer se desnom rukom križamo, desnu ruku mladenci pružaju o obredu vjenčanja, a navode i kako papa i biskupi prsten nose na desnoj ruci. No to nije nigdje određeno pa mi dodajemo: vjenčani prsten doista je važan, on nije bilo koji prsten, nego nakon blagoslova na vjenčanju i sam postaje znakom bračne ljubavi i vjernosti, bez obzira na kojoj ga ruci na prstenjaku nosili.
Premda ne piše o zaručničkom ili vjenčanom prstenu, nego o biskupskom prstenu, naš liturgičar i pomoćni zagrebački biskup dr. Ivan Šaško piše da još od razdoblja između 7. i 10. stoljeća »prsten nije više poglavito zalog zaručništva, već simbol uzajamne bračne ljubavi«, a kako piše dr. fra Ante Crnčević u »Živom vrelu« u »armenskoj liturgijskoj tradiciji euhologija slavlja ženidbe čuva jedinstvenu sliku koja izriče da je zaručnički prsten kršćanskih supružnika skovan čavlima s Kristova križa«.
